S njom je teško, bez nje još teže. Riječ je o tehnologiji. O tome kako će nam oblikovati budućnost. O tome kako ćemo živjeti i raditi. O tome hoćemo li uopće ostati ljudima kakvi smo sada. Budućnost nije moguće predvidjeti, no tehnologijom itekako možemo upravljati. Štoviše, moramo. Jer, kako poručuje jedan od globalno najradije viđenih predavača s nedavne konferencije ‘Future Tense‘ Gerd Leonhard – ako radimo kao roboti, roboti će nas zamijeniti; no ako učimo kao oni, radit će za nas. Tehnologija pokreće društvo, ali ljudskost je definira. A ljudskost u nama uvijek teži održivosti. Baš će zato zelena tehnologija i održiva ekonomija povećati profitabilnost i učiniti svijet boljim mjestom za život. Doduše, mnogi ne vjeruju da održivost može biti isplativa. Leonhard si je dao zadatak objasniti kako je to ne samo moguće nego i potrebno da bismo nastavili uživati u planetu Zemlji. Provjerili smo u intervjuu možemo li doista.
Posljednji ste put u Hrvatskoj bili 2018. godine na istoj konferenciji. Kažete da su ‘tada‘ i ‘sada‘ dva različita svijeta. Po čemu?
– Još je 2018. bilo jasno da se svijet mijenja, ali tada to još nije bilo tako dramatično. Dvije godine poslije dogodila se pandemija tijekom koje nam je postalo jasno da samo suradnjom možemo pobijediti virus. No počeli smo se sve češće pitati kamo idemo, koja je logika sustava koji živimo, je li postojeći svjetski poredak ono što stvarno želimo živjeti. Na COVID se nalijepila ekonomska kriza, zatim rat i energetska kriza, i to je stvorilo lanac velikih promjena. Nešto se slično dogodilo 1969. – završio je klasični rat koji se pretopio u hladni rat, no Woodstock je promijenio način na koji se do tada prihvaćao svijet. I te 2018. bilo je jasno da se nešto pokrenulo, ali nismo imali okidač, a on nam treba da bi se pokrenuo lanac događaja. Taj je okidač sada ChatGPT.
Ako je suditi prema vašem predavanju, taj okidač podsjeća na kataklizmu filmskog ‘Mad Maxa‘.
– To je više bila ilustracija načina na koji nam mainstream prikazuje budućnost. Danas živimo na društvenim mrežama, a one žive od radikalnoga, od toga da nas strahom smrznu do kosti, strahom od katastrofa, asteroida, nemogućnosti izlaza... To svakako nije dobro jer strah paralizira, ne potiče na rješenja.
Mnogo se toga događa istodobno: klimatske promjene, tehnologija, kontinuirana kriza. Uvjereni ste da klimom možemo upravljati, tehnologijom baš i ne. Zašto da i zašto ne?
– Koliko god je s klimom loše, imamo znanost, tehnologiju i novac da riješimo problem. Trošimo 6,8 bilijuna dolara godišnje na potpore za fosilna goriva – za jeftiniju poljoprivredu, za siromašne, za pojedine industrije. Kompanije ostvaruju dvije i pol milijarde dolara dobiti na dan, znači da novca kola dovoljno, samo u pogrešnome smjeru. Trebamo ga preusmjeriti, otvoriti nove fondove za financiranje alternativne energije. Nedostaju samo političke odluke da se to preusmjeri, jer klima zapravo više nije znanstveni problem, znanstvena su rješenja na stolu. Međutim, za one koji još misle da možemo po starome, i nove su energije biznis. Kad se sve okrene prema zelenomu, taj će biznis procvjetati. Tehnologija je već teži problem. Ona je zavodljiva, primamljiva, glavni je pokretač promjena koji usisava većinu globalnoga kapitala.
Ulaganja slijede logiku profita, ipak i dalje živimo u kapitalizmu, a njega pokreće profit. Budući da se mijenja prema održivome, suradnji, svrsi, dijeljenju, hoćemo li ugasiti kapitalizam? Mijenjati ga? U što točno?
– To je tema o kojoj se već dugo govori jer nam treba ekonomska logika koja će biti dobra za sve ili barem većinu i koja će biti održiva. Dakle, ili će nam krivulja BDP-a rasti kao i dosad do točke slamanja ili ćemo povećati pitu na temelju koje rastemo. Danas se sve češće gura filozofija ‘3 P‘ (engl. people, planet, purpose – ljudi, planet, svrha, nap. a.) i o tome se ozbiljno raspravlja u mnogim članicama EU-a, pa i SAD-u, i to, rekao bih, čak i prilično suvislo. Problem je u tome što to nije dovoljno. Stigli smo do točke u kojoj postaje jasno da, ako rješenje nije globalno, onda uopće nije rješenje. Što god radimo u Europi, to neće imati smisla ako se to isto ne radi u Kini ili Africi. Onamo mora ići kapital, dakle moramo financirati zemlje u razvoju da ne čine ono što smo mi (u)činili. Znam da to zvuči socijalistički, no sve ono što je zagovarao Milton Friedman, pa i Charles Darwin, više ne vrijedi. Moramo osmisliti ekonomsku logiku koja je prikladna za budućnost. Da, financijska tržišta zapela su u staroj paradigmi, no kad mi prestanemo ulagati u stare biznise, zaokret će se dogoditi vrlo brzo.
Već sada se pokazuje da nas je tehnologija prerasla i da je teško kontroliramo. Treba li je regulirati? Ili, kako vi kažete, treba postati održivom. Kako?
– Bez tehnologije ne možemo, no previše tehologije može promijeniti to tko smo mi. Imamo sve više odnosa s virtualnim postojanjem, živimo na društvenim mrežama, sve češće i u virtualnoj stvarnosti. I to jest ključno pitanje obrazovanja i legislative. Društvene mreže potpuno su neregulirane, što je iznimno loše. Nitko nije odgovoran za zbivanja na njima, a Facebook, recimo, uopće nije medijska kuća. Jedna je od najvećih kompanija u svijetu, a nitko je ne nadzire. Zašto ne, ako se nadziru sve druge industrije ili banke? Ako se već ne nadziru, onda bismo barem trebali urediti da dio svoje enormne zarade distribuiraju društvu i nerazvijenima. Naravno da to neće učiniti dobrovoljno, stoga nam treba zakonska regulativa.
Nismo riješili ni društvene mreže, a već smo zakoračili na još ‘tehnološkiji‘ teren, u metaverzum. Kakav je njegov utjecaj na ljude, društvo, budućnost?
– To je samo korak dalje, ali dalje od stvarnosti, jer to je mehanizam bijega kakav već vidimo u gejmingu. Igrači se potpuno izgube u virtualnome svijetu, postaju ovisni o virtualnoj stvarnosti, nisu sposobni funkcionirati u onome stvarnome. Da, virtualna stvarnost pomaže da postanemo produktivniji, da radimo brže, ali moramo biti svjesni posljedica. Naime, tehnologiju zasad ne uspijevamo kontrolirati, ona je poput droge. Virtualna stvarnost, metaverzum i AI već stvaraju sintetički svijet u kojemu možemo biti bogovi, možemo letjeti, pobjeći od problema. Stoga je pitanje koju ćemo razinu tehnologije ponuditi vlastitoj djeci, što ćemo im dopustiti u školi. Mogli bismo to regulirati tako da, primjerice, ako radite u virtualnoj stvarnosti za neku kompaniju, to smije biti najviše dva sata na dan. Sve bi drugo bilo nelegalno, baš kao što danas mnoge kompanije imaju zabranu slanja i odgovaranja na e-poruke izvan radnoga vremena. Moramo pojačati percepciju o tome da su važni ljudi, a ne tehnologija, a tehonološke kompanije čine upravo suprotno. Štoviše, one su poput dilera drogom: potenciraju ideju da spajanjem ljudi i strojeva možemo postati bogovima, a zapravo je riječ o dehumanizmu.