Hrvatska zaostaje u volumenu investicija u istraživanja i razvoj (R&D) u odnosu na prosjek EU te prosjek zemalja CEE regije, naročito u investicijama tvrtki iz realnog sektora. Dok su investicije države i viših obrazovnih institucija u razvoj i inovacije u 2022. (s 0,25 posto, odnosno 0,4 posto BDP-a) gotovo na razini prosjeka EU, ulaganja poslovnog sektora (od 0,78 posto BDP-a) su i dalje, unatoč stabilnom rastu u posljednjih nekoliko godina, upola niža u odnosu na prosjek EU, što pojačava jaz u rastu i razvoju gospodarstva, upozoravaju iz Hrvatske udruge poslodavaca.
Naime, zbog niže stope ulaganja u R&D bilježimo odljev radne snage u gospodarstva koja ulaganjima u istraživanja i razvoj otvaraju atraktivna nova radna mjesta. Na stanje u Hrvatskoj je upozorio i OECD u svom izvješću potkraj 2023. gdje je apostrofiran visok udio nisko produktivnih tvrtki, što nije toliko posljedica (suboptimalne) sektorske strukture ekonomije koliko zapravo kapaciteta poduzeća u usvajanju novih tehnologija, u svim djelatnostima.
U tom svjetlu, nedavno udvostručenje stopa intenziteta u Zakonu o državnoj potpori za istraživačko-znanstvene projekte (odnosno udjela financiranja) je dobrodošla izmjena u cilju jačanja atraktivnosti investicija u inovacije jer smanjuje pritisak na administrativno kompliciranije EU natječaje, pojednostavljuje postupak nabave te smanjuje jaz u poticajima za ovaj tip investicija u odnosu na članice EU i naročito prosjek OECD-a. Naime, prosječna stopa subvencija na investicije u R&D u Hrvatskoj do sada je iznosila 0,07 posto za velike tvrtke te 0,04 posto za mala i srednja poduzeća, što je znatno niže od prosjeka CEE regije, EU-27, te naročito prosjeka OECD-a. Preciznije, bila je dva do dva i pol puta niža za velike tvrtke pa sve do četiri-pet puta niža za mala i srednja poduzeća.
Predložene izmjene Zakona donose povećanje koeficijenta za umanjenje porezne osnovice, gotovo udvostručujući dosadašnje vrijednosti. Novi intenzitet potpore računa se kao umnožak troškova ulaganja i odgovarajućeg koeficijenta za povećanje: 400 posto za temeljna istraživanja, 300 posto za industrijska istraživanja, 250 posto za eksperimentalni razvoj i 300 posto za studije izvedivosti.
No, kako bi porezne olakšice bile konkurentnije u odnosu na poticaje dostupne kroz natječaje na razini EU, i dalje postoji potreba za dodatnim povećanjem, odnosno čak udvostručenjem koeficijenata. Unatoč izmjenama, intenzitet potpora za velika poduzeća u Hrvatskoj u ovom dijelu i dalje zaostaje za konkurencijom, dok su potpore za mala i srednja poduzeća do dva puta niže od europskih standarda. U praksi, domaće inovativnije tvrtke koje mogu osigurati cash flow radije odabiru poticaj kroz poreznu olakšicu, jer je jednostavnija i manje rizična u odnosu na kompleksnu administrativnu proceduru natjecanja za bespovratna EU sredstva.
EU natječaji kompleksni i neatraktivni
Daljnje povećanje koeficijenata bi veliki dio spremnih projekata preusmjerilo na državne potpore i time bi se smanjila količina prijavljenih projekata na kompleksne EU natječaje, ubrzala evaluacija te ugovaranje i provođenje projekata, što je ključno u pozivima koji su povezani s istraživanjem i razvojem.
Za ilustraciju ‘tromosti’ EU natječaja ističemo kako čak ni devet mjeseci nakon zatvaranja poziva ‘Ciljana znanstvena istraživanja’ u okviru NPOO-a gdje je iskazan interes kroz više od 350 prijava s volumenom pet puta višim od predviđene alokacije, do danas nije donesena niti jedna odluka. Istu sudbinu dijeli znatno manji i jednostavniji poziv ‘Dokazivanje inovativnog kapaciteta’ u sklopu kojeg se mogu financirati projekti s potporom od 66 tisuća eura. Poziv je usmjeren na brzu provjeru inovacije, kako bi ju tvrtke mogle što prije testirati i plasirati na tržištu. No unatoč tome da je riječ o izuzetno niskoj potpori i jednostavnim pozivima, evaluacija traje gotovo godinu dana, što otvara dodatni problem, a to je da prijavljene inovacije mogu prestati biti inovativne do trenutka potpisivanja ugovora.
Za poticanje regionalnog razvoja otvoren je poziv ‘Jačanje strateških partnerstva za inovacije u procesu industrijske tranzicije’ koji treba potaknuti stvaranje regionalnih konzorcija za razvoj inovativnih proizvoda/usluga. No izuzetno nizak odaziv na poziv posljedica je i vrlo restriktivnih uvjeta za sklapanje konzorcija, minimalnih iznosa potpore, koji se smatraju previsokim u kontekstu domaćih poduzetnika, kriterija zatvaranja financijske konstrukcije koja nije primjenjiva za R&D projekte s neizvjesnim ishodom te nemogućnosti financiranja opreme bez velikih dodatnih administrativnih i operativnih tereta. Osim za poduzetnike, konzorcij čine i Organizacije za istraživanje i širenje znanja (OIŠZ) koje posebno spornim ističu definiciju prema kojoj ne mogu sudjelovati u natječaju ako na tržištu ostvaruju više od 20 posto prihoda. To je ograničenje u suprotnosti s tumačenjem Europske Komisije, prema kojem prihodi nisu sporan faktor za prijavu projekata OIŠZ.
Napokon, za financiranje ulaganja u R&D izvan nacionalnih okvira postoji centralizirani program kao što je Horizon EU, gdje se istovremeno natječu tvrtke/institucije iz svih članica EU te su veći iznosi bespovratnih sredstava. Hrvatska za sada ima relativno slab odaziv na tim programima.
Najzanimljivija mjera za inovativne tvrtke je EIC Accelerator koja omogućava potporu od 2,5 milijuna eura po projektu uz dodatne milijune eura za kapital. Tvrtke se za investiciju prijavljuju samostalno (ne moraju biti dio konzorcija), no prolaznost je zbog konkurencije iz cijele EU svega pet posto. Najbolji projekti za koje nažalost nema dovoljno sredstava dobivaju tzv. Pečat izvrsnosti, zaključuju u HUP-u.