Investirali smo u nešto što će možda imati kupce u budućnosti, a ne danas ili jučer. Da razmišljamo što je prolazilo jučer ili što ide danas, otvorili bismo ćevabdžinicu ili ‘fast food‘, a ne hektare ekoloških vrtova
Razgovaramo o razvoju poljoprivrednog startupa Moj Gruntek, a nalazimo se u prostorijama tvrtke Yachtmaster Group. Da nismo obavili novinarsku domaću zadaću i da ne znamo da je osnivač i direktor Grunteka Tino Prosenik u poljoprivredu uletio iz nautičkog turizma, možda bismo se i iznenadili, ali za Prosenika to i nije bila neka velika promjena jer je studirao agronomiju, a istodobno radio kao skiper kako bi si financirao studij.
I nije bio samo skiper – bio je i jedan od osnivača tvrtke koja je osmislila digitalnu aplikaciju za booking skipera iz koje se razvio cijeli jedan biznis koji je uključivao organizaciju domaćih i međunarodnih evenata, sajmova i konferencija i sve je dobro i izdašno funkcioniralo do koronakrize. I tad je stalo! Cijeli je nautički tim dobio zadatak osmisliti novu poslovnu ideju koja ima koronaimunitet, a najboljom se pokazala ideja o uzgoju hrane, odnosno 'moj virtualni vrt'.
– Najprije smo se bacili na digitalno sučelje, a s obzirom na to da smo već imali iskustava s takvim sučeljima za druge industrije, izradili smo prvo 'vrtno' digitalno rješenje, koje je bilo osnova svega i koje je trebalo ljudima dati odgovor na pitanje gdje i kako u lockdownu nabaviti povrće. Dalje nas je vodio nerealni optimizam koji je gorivo za svaki dobar startup. Mislili smo da ćemo tada jednostavno i brzo naći vrt dovoljno velik za tisuću korisnika, koje smo se nadali privući, da ćemo još lakše uzgojiti za njih ekorajčicu i da će kupci pohrliti na našu aplikaciju. Nije bilo tako! Zapelo je već na pronalasku zemlje.
Zašto?
– Isprva nismo mislili sami obrađivati vrtove, plan je bio spojiti postojeće proizvođače povrća s korisnicima, ali nismo bili svjesni koliko će otpora izazvati naše ideje. Gotovo nikomu nije sjela naša ideja o 'Big Brother poljoprivredi', s kamerama u vrtovima, a tek kad bismo im rekli da trebamo tisuću vrtova, što je ukupna površina od desetak hektara, pitali bi nas jesmo li normalni. Pa u Hrvatskoj ne postoji nitko s tako velikom proizvodnjom ni konvencionalnog povrća, a kamoli ekološkog, govorili su nam s podsmijehom.
Sve do jednog poljoprivrednika, koji je na sve naše prijedloge rekao: 'Da, nema problema.' Šteta što nam ta količina optimizma nije bila odmah sumnjiva jer smo vrlo brzo morali pronaći druga rješenja. Od projekcija rashoda do tehničke izvedivosti, ništa nije imalo osnove u realnosti. Tu smo izgubili mjesece developmenta i stotine tisuća kuna početnoga kapitala. Ali to je škola. Na kraju smo vrtove zakupili i krenuli smo u tu priču bez partnera, sa svojom radnom snagom, učeći u hodu.
Kad ste prvi put pomislili da ta ideja funkcionira i da bi od toga moglo nešto biti?
– Prvi osnovani optimizam pojavio se tek potkraj prve sezone; kad smo našli dobroga tehničkog voditelja, posložili proizvodnju, logistiku i komunikaciju, a pretplatnicima su počele redovito pristizati dostave našega ekološkog povrća. Gruntek je danas najveći ekološki proizvođač povrća u Hrvatskoj.
Što to konkretno znači? Nema ni trunke pesticida? Ni za ubijanje korova? Baš nimalo?
– Nema ničega što nema ekološki certifikat. Da, ima nešto korova, ima i bubica, naše povrće nije savršeno, ali našim kupcima to ne smeta. Educirali smo ih kako povrće koje se ne tretira pesticidima, herbicidima, insekticidima i raznim drugim toksinima treba izgledati. U prvoj godini 85 posto radnih sati naših radnika otišlo je na suzbijanje korova. Ostatak na suzbijanje štetnika i bolesti. Krvav je to posao.
U pravilniku za ekološku proizvodnju stoji da smijemo osnažiti biljku probioticima na primjer, ali ne smijemo suzbijati štetnike opakim sredstvima. To ne znači da nam ništa ne uspijeva ili da imamo manji prinos, vrtovi nam bujaju. No, kad smo počinjali, shvatili smo da kod nas postoji otpor prema ekološkom povrću i da ako se i prodaje u veleprodaji, prodaje se po istoj cijeni kao i tretirano. Ne postoji tržište i svijest proizvođača i potrošača.
Znači, vi ste svjesno ušli u biznis u kojem je proizvodnja povrća skuplja, tržište manje, potrošači neosviješteni, a potencijalni partneri nezainteresirani za vašu ideju, ali i dalje vjerujete u svoju ideju i gurate je kao ozbiljan biznis?
– Da, ja sam malo, tepaju mi u tvrtki, psihopat. To su mi govorili i kad smo počinjali. Znali smo da organska hrana ima vjerne potrošače diljem svijeta pa smo vjerovali da će tako biti i kod nas. Jednom. Ljudi danas više razmišljaju o ekologiji, o kvaliteti svoje hrane, odakle dolazi, čime se tretira, sigurno će tako razmišljati i kod nas, samo je pitanje kada. Investirali smo u nešto što će možda imati kupce u budućnosti, a ne danas ili jučer. Da razmišljamo što je prolazilo jučer ili što ide danas, otvorili bismo ćevabdžinicu ili fast food, a ne hektare ekoloških vrtova. Ali mi vjerujemo da potrošači sazrijevaju. Kao startup i planiraš uspjeh za neko vrijeme, ne odmah, ne sada.
Koliko Gruntek još ima vremena i počeka dok ne počne ostvarivati profit i postane uspješan startup?
– Vjerovao sam da ćemo biti profitabilni već u prvoj godini. O, kako sam se zeznuo! Ni danas nismo profitabilni. Ali u prvoj smo godini bili optimistični, zahvaljujući tom prvom agropartneru s kojim s planirali razvoj vrtova usporedo s proizvodnjom povrća za veleprodaju, koje bi nas održalo u prvoj godini rasta.
Bili smo sigurni da ćemo već u prvoj godini poslovanja otplatiti prvi kredit od milijun kuna, koji smo digli na našu staru tvrtku jer startupovi u Hrvatskoj ne mogu dobiti kredit u banci. Mislio sam i da će mi se vratiti uložena ušteđevina od pola milijuna kuna u Gruntek, novac koji sam dobio prodavši udjel u bivšoj tvrtki. To nije po nama ni bilo kockanje, već posao koji ne može propasti.
Ali?
– Imali smo milijun kuna od kredita i pola milijuna od ušteđevina i računali smo da drugu tranšu kredita, koju nam je banka najavila, od dodatnih milijun i pol. Međutim, drugi se kredit ne odobrava, a prvi kredit, tzv. kamikaza kredit, moramo vratiti za godinu dana. Za 365 dana mi sve moramo keširati natrag banci. Šamara nas realnost, ovo nije Silicijska dolina pa da investitori stoje u redu da bi nas podržali i financirali. A mi započeli, uložili u zakup prostora, pripremu zemljišta, softver, marketing, zaposlenike i, naravno, proračun se prazni i nemamo previše opcija.
A ako se sve na kraju odigrali i zašto je na kraju ovog razgovora ipak jedan veliki happy end u kojem se spominje i izlazak na strana tržišta i investitori koji bi taj izlazak bezrezervno podržali, pročitajte u digitalnom ili tiskanom izdanju tjednika Lider.