Piše: Ivan Dražetić, CFA, InterCapital
Krajem veljače njemački vicekancelar Robert Habeck, u čijem se resoru nalazi i energetska politika, rekao je nešto uistinu nezamislivo. Naime, ovaj korifej njemačke Zelene stranke najavio je ozbiljno razmatranje produljenja roka upotrebe za preostale tri njemačke nuklearne elektrane. No krenimo kratkom lekcijom iz povijesti: nakon nesreće u japanskom reaktoru u Fukushimi 2011. godine kancelarka Angela Merkel najavila je polagano zatvaranje njemačkih nuklearnih reaktora te prelazak na sigurnije izvore energije. Do početka prošle godine preostalo je ukupno šest operativnih nuklearnih reaktora, od kojih su tri zatvorena krajem godine, a preostala tri (Emsland, Isar i Neckarwestheim) trebala su biti zatvorena do kraja ove godine. Ruska invazija na Ukrajinu promijenila je planove njemačke političke elite te je u novim okolnostima prirodni plin postao energent malo nesigurnije budućnosti. Prirodni plin koristit će se i dalje, ali u tijeku je globalno preslagivanje dobavnih pravaca i potpuno je razumno očekivati da će do izgradnje i puštanja u pogon njemačkih LNG terminala nuklearna energija postati prihvatljivija, barem u usporedbi sa stavovima prije desetak godina.
Njemačka nije jedina zemlja koja favorizira energiju proizvedenu cijepanjem atoma. Europska komisija je već označila nuklearnu energiju kao 'zeleni izvor' u smislu taksonomije za investitore. Narodna Republika Kina planira izgraditi oko 150 novih reaktora u sljedećih 15 godina. Prema podacima IAEA, Kina je 2020. godine imala svega 50 operativnih nuklearnih reaktora ukupne snage 47.6 GW, dakle nešto manje od europskog nuklearnog prvaka Francuske, koja je imala 56 reaktora ukupne snage 61.4 GW. U susjednoj Sloveniji u planu je izgradnja novog nuklearnog reaktora vrijednog oko 5 milijardi eura i snage oko 1.1 GW, a usporedbe radi postojeći reaktor u Krškom ima snagu 0.7 MW i trebao bi biti operativan još dvadesetak godina. Prema podacima IAEA, 2020. godine u svijetu su bila operativna 442 nuklearna reaktora ukupne snage 392 GW, a trenutačno se gradi još 52 reaktora (podatak ne uključuje reaktore koji se planiraju graditi, poput spomenutog drugog bloka Krškog).
U vremenima poput ovog korisno je podsjetiti se da Kazahstan nazivaju 'Saudijskom Arabijom za uran'. Uistinu, ova centralnoazijska zemlja namiruje oko 40 posto globalne potražnje za uranom, što je malo više od udjela saudijske nafte u globalnoj ponudi. Treba imati na umu da ponuda i potražnja za uranom nisu toliko elastične poput prirodnog plina. Razlog je taj što zemlje koji su najveći neto kupci urana, poput Francuske i Kine, imaju popunjene skladišne kapacitete koji osiguravaju nekoliko godina neometane potrošnje, a osim toga su ugovori o isporuci urana kao goriva dugoročni i s detaljnim planiranjem ponude i potražnje. Ovakva struktura tržišta, kao i nedostatak likvidnih derivativnih ugovora (ročnica i opcija), stvara zaštitu od volatilnijih cjenovnih oscilacija kakve smo ove godine vidjeli na cijenama derivativa na nikal. Kazahstan je trenutačno proizvođač s najnižim jediničnim troškom proizvodnje, a prirodni monopolist Kazatomprom u 75-postotnom je vlasništvu kazahstanskog državnog imovinskog fonda. Zbog takve vlasničke strukture koja je vrlo široko rasprostranjena u državama izvoznicama primarnih proizvoda, pojedini kupci urana pokušali su diverzificirati kanale opskrbe i ovdje su nastali problemi. Premda se planiraju novi rudnici u Americi i Africi, potrebna je cijena od 50 do 60 dolara po funti da bi novi rudnici uopće bili isplativi, a ova cijena postignuta je tek nedavno i pitanje je koliko dugo će se zadržati na ovim razinama. Primjerice, jedan takav novi rudnik u Kanadi nalazi se ispod jezera i ruda je mnogo teže dobavljiva nego u već spomenutom Kazahstanu. Tim Bergin, upravitelj imovine u fondu Calderwood Capital, smatra da će potražnja za uranom rasti po stopi od dva posto godišnje u sljedećih desetak godina, a moguće je da se čak radi o konzervativnijoj procjeni nakon što je rat na istoku Europe doveo do potencijalne nuklearne renesanse.
Vremena se mijenjaju, a tako i percepcija nuklearnih izvora energije. Ipak, kao i s naftom i prirodnim plinom, jedno im je zajedničko - ponuda dolazi iz nerazvijenih, autokratskih zemalja, a potražnja iz industrijaliziranih, demokratskih zemalja. Vidjeli smo kako je ovakva struktura globalnog tržišta utjecala na kretanje cijena nafte 1970-ih i prirodnog plina 2020-ih godina. Je li uran sljedeći? Nastavit ćemo pratiti.