Austrijska kompanija Wienerberger prije nekoliko je mjeseci postala većinski vlasnik tvrtke Vargon iz Kukuljanova, koja je dotad bila tipična obiteljska tvrtka. Osnovana u prapočecima hrvatskog poduzetništva, 1990. godine, na temeljima kovinotokarskog obrta Stjepana Brašnića, mala radionička proizvodnja usmjerila se na obradu metala, da bi dvije, tri godine kasnije ušla u novu eru poslovanja uvođenjem modernih proizvodnih programa obrade plastičnih masa, kojima pokriva cjelokupnu paletu proizvoda za unutarnje i vanjske cijevne instalacije. Nakon smrti osnivača, upravljanje i vlasništvo preuzima druga generacija Brašnića, koja tvrtku dovodi do pozicije regionalnog lidera u proizvodnji plastičnih cijevi i spojnih dijelova za vodovod i kanalizaciju te infrastrukturne projekte. I time se Vargon ‘kvalificirao‘ za idealnu metu za preuzimanje. Premda starija generacija poduzetnika, uglavnom stasala 90-ih godina prošlog stoljeća, prodaju svoje tvrtke smatra svojevrsnim porazom, svijest se polako mijenja – osnivači su sve manje emotivno povezani s tvrtkom, a sve jasnije shvaćaju da je i ona roba koja se može prodati. Mlađe generacije, s druge strane, nerijetko vrlo rano, ili odmah pri osnivanju tvrtke, razmišljaju o prodaji u dogledno vrijeme, svjesne da je to katkad razumno rješenje. U ovotjednoj temi tjedna Manuela Tašler piše o obiteljskim tvrtkama s tezom da prodaja nije predaja.
Niže cijene energije i mogućnost slobodna izbora opskrbljivača. Te dvije stavke svojedobno su se isticale kao glavne prednosti liberalizacije tržišta električne energije i plina, koja je regulirani monopol trebala preobraziti u sustav savršene konkurencije. No, liberalizacija energetskog tržišta u mnogim zemljama Europske unije nije postigla željene učinke, a ideju o preslikavanju opće ekonomske teorije na tržište struje i plina dodatno je ugrozilo ovogodišnje divljanje cijena električne energije i plina. Cijeli niz opskrbljivača bankrotirao je zbog energetske krize ili ih je spašavala država, a potrošači su ponovno vraćeni pod okrilje opskrbe velikih tvrtki, osuđeni na visoke tarife bez alternativne opcije. No, ako želite trgovati strujom i plinom u Hrvatskoj su kriteriji za bavljenje trgovinom i opskrbom energijom prilično niski i čini se da u tom pogledu neće biti većih promjena. Tako se, primjerice, trgovanjem plinom ili strujom može baviti i fizička osoba s malo volje za ishođivanje određenih dozvola, ispunjavanje nekih formulara i nekoliko tisuća kuna na računu. O tržištu energije piše Antonija Knežević.
Kad STEM-ovac govori o ekonomiji, to obično ima suvislu matematičku podlogu, no rijetko se koji ozbiljnije angažira u ekonomskoj praksi. Utoliko je Boris Podobnik, profesor na ZŠEM-u i aktivni UGP-ovac, poželjna iznimka. S više od devedeset objavljenih i iznimno citiranih znanstvenih radova (o temama od nuklearne fizike do ekonometrije i financija) pripada onoj grupi znanstvenika u koje još nismo izgubili vjeru. Što je još važnije, ne libi se iznijeti svoje stajalište ni onda kad se ono (recimo, o rusko-ukrajinskom ratu ili odnosu SAD – EU) ne uklapa u vrli novi svijet nametnutih vrlina. S Borisom Podobnikom je razgovarala Gordana Gelenčer.
Američko-hrvatski poduzetnik, inovator i nesuđeni hrvatski predsjednik, koji je nedavno otvorio novu tvornicu na prostoru EcoCortecova kompleksa u Belome Manastiru, vrlo vrijednu korporaciju Cortec sagradio je na temelju vlastitih inovacija kojima je osvojio svjetsko tržište, i to bez ijednoga dolara vanjskih ulagača i kredita. Riječ je o Borisu Mikšiću o kojem piše Kata Pranić.
U novom broju čitajte i priču o autobuserima, kompaniji Angelina Yacht Charter te kružnoj ekonomiji.
Također, uz novi broj stiže i veliki prilog Premium.