Iako priznaju da postoje ozbiljne zapreke i izazovi, stručnjaci za energetiku ponavljaju da alternative ‘ozelenjivanju‘ jednostavno nema. Ipak, dojam je u posljednje vrijeme da rastuća cijena tog procesa koji dobiva na zamahu i neočekivani problemi, poput rata u Ukrajini, polako izazivaju otpor šire javnosti prema njemu
Zeleni plan, zelena agenda, net zero, elektrifikacija, carbon offset, ESG, trgovanje emisijama. Sve su to, kako se kaže, buzzwords koje u posljednje vrijeme svakodnevno viđamo u svim medijima, tvrtkama i organizacijama. Jednostavno je postalo nemoguće izbjeći te sinonime, a mnogi se danas njima koriste samo da bi bili u trendu i da ne bi bili ostavljeni negdje iza zelene agende, takoreći izopćeni.
Kako bi se ublažio utjecaj klimatskih promjena, Europski parlament prihvatio je Europski propis o klimi da se smanjenje emisija ugljika podigne s 40 na najmanje 55 posto do 2030. godine. Tim je propisom klimatska neutralnost do 2050. postala pravno obvezujuća za države članice. Isti taj propis o klimi dio je Europskoga zelenog plana, putokaza EU prema klimatskoj neutralnosti, u koji ulazi i zabrana prodaje novih automobila na benzin i dizel od 2035. godine.
Pila naopako
Naravno, nije to ništa loše, svijet se mora okrenuti održivosti kad-tad, ali postavlja se pitanje jesmo li sada spremni na takve velike promjene, jer net zero društvo zahtijeva korjenite promjene sustava, gospodarstava, rada i življenja. A čini se da se mnogi u zadnje vrijeme pitaju na koji način se misli sve te zelene aktivnosti provesti i za koju cijenu. Neki hodogram nije postavljen, više to nalikuje na poznatu izreku fake it till you make it. Čak i europski povjerenik Thierry Breton kaže da spomenuta zabrana automobila s motorom s unutarnjim izgaranjem do 2035. nije moguća te da ćemo još dugo živjeti s takvim ‘zagađujućim‘ motorima. Pila se okrenula naopako, pa se sve češće javlja otpor prema zelenim politikama. Možda tom otporu pridonose i razni klimatski aktivisti, koji su se u posljednje vrijeme ponovno upalili, pa se lijepe po muzejima, blokiraju prometnice i izvikuju neke blesave parole. A zapravo sve politike (zelene) koje su donesene idu im na ruku, pa samo iritiraju sve ostale oko sebe. Sve vam ide prema planu, dosta lijepljenja.
Mnogo je tu neodgovorenih pitanja, a jedno od njih je i krećemo li se prema jako skupom svijetu koji će biti izrazito isključiv i za neke nedostižan.
Umirovljeni sveučilišni profesor i energetski stručnjak Igor Dekanić kaže da takozvani ‘antiekološki sentiment‘ znači širok spektar dilema, od izazova razvoja novih, ekološki održivih energetskih i proizvodnih sustava sve do dilema u javnom prihvaćanju svega što se može svesti pod pojam zelene gospodarske tranzicije.
– Njihovo zajedničko obilježje vezano je uz izazove provedbe tranzicije prema ekološki održivim proizvodima i tehnologijama, uz rezervu u pogledu brzine tranzicije, bilo da je riječ o propitivanjima rizika ulaganja u nove sustave i tehnologije, bilo nedoumicama javnosti u pogledu društvenog troška zelene tranzicije – objašnjava Dekanić, pa dodaje da je Pariškim sporazumom iz 2015. postignuta opća suglasnost o potrebi zaustavljanja klimatskih promjena, razvoju održive energetike i korištenju obnovljivih izvora energije. Međutim, ulaganja i provedba trebali su se konkretizirati na godišnjim konferencijama poslije Pariškog sporazuma. No COP 22 u Marakešu 2016., COP 23 u Bonnu 2017., COP 24 u Katowicama 2018., COP 25 u Madridu 2019., COP 26 u Glasgowu 2021. i COP 27 u Kairu ove godine završili su ili bez konkretnih rezultata ili s dogovorom da će se provedbene obveze konkretizirati kasnije, kaže. I to je zapravo najveći problem. Lako je pričati što treba, ali kako to uistinu i postići sasvim je druga priča.
Za početak tu je problem elektrifikacije, koja je nekako najbliža običnim građanima. Cijene električnih automobila trenutačno su ogromne, infrastruktura postoji, ali je nedovoljna. Poticaji se daju, ali su premali i razgrabljeni u sekundi. Također, priča se samo o električnim automobilima, a gdje su strojevi za industriju, veliki kopači, bageri. Radi li se i na elektrifikaciji takvih strojeva?
Sveučilišni profesor i predsjednik Hrvatske udruge za vodik Frano Barbir kaže da mu se čini da su takve tvrdnje posljedica lobiranja fosilnog lobija, kojem je cilj da se diskreditira, a time uspori, odnosno odgodi energetska tranzicija, pa kaže da su mnoge te tvrdnje fake news.
Fosilni lobi
– Autoindustrija ima dovoljno vremena do 2035. da napusti dizelske i benzinske motore i počne proizvoditi pogone koji su učinkovitiji i ne onečišćuju okoliš. Ali u njoj su se odlučili na jednaku taktiku koju su svojedobno primijenili kad je Kalifornija donijela planove o uvođenju vozila bez štetnih emisija. Proizvođači su tada uložili nekoliko puta više novca u kampanju protiv tih propisa nego što su uložili u razvoj vozila bez štetnih emisija – navodi Barbir.
Igor Grozdanić, stručnjak za energetiku i energetski ekonomist, smatra da će motori s unutarnjim sagorijevanjem još neko vrijeme ostati s nama ovisno o mnogobrojnim čimbenicima.
– Pitanje je zapravo koliko će se kočiti tranzicija u prometu jer su tehnološka rješenja vozila na obnovljive izvore energije odavno poznata i prepoznata – navodi Grozdanić. Dodaje da je bit tranzicije istisnuti preveliki udio i utjecaj benzinskih i dizelskih vozila s naših prometnica, pa navodi Hrvatsku kao primjer gdje takva vozila čine više od 90 posto svih vozila na prometnicama, što ocjenjuje razočaravajućim. Grozdanić, što se tiče elektrifikacije velikih strojeva, kaže da su električna osobna vozila samo mali dio u ogromnoj slagalici te da se u Europi prema podacima Komisije u sljedećih pet godina očekuje porast broja takvih strojeva od 20 posto.
– Komisija aktivno radi na programima i subvencioniranju takvih strojeva radi dekarbonizacije. Otpora ima, ali on polako na tom području kopni, i menadžeri takvih tvrtki sve više se raspituju za programe sufinanciranja i nabavku niskougljičnih strojeva – ističe Grozdanić.
Cijene se ne spominju
Jedno od aktualnih pitanja jest i mogu li Sunce i vjetar nadoknaditi energiju koja je potrebna stanovništvu kad i ako se u potpunosti napuste fosilna goriva, ali i nuklearne elektrane, koje su najzelenije, ali, eto, ni one više ne valjaju. Barbir kaže da je i to spin fosilnih lobija te tvrdi da vjetar i Sunce i ostali zeleni izvori itekako mogu nadoknaditi energiju koja je potrebna stanovništvu, pogotovo u Hrvatskoj.
– Iz njih se može proizvesti više nego dovoljno električne energije za domaćinstva, komercijalne zgrade, industriju, javnu rasvjetu, pa i transport. Iz viškova električne energije mogu se proizvoditi goriva, primjerice, na vodik, koja bi se upotrijebila tamo gdje se ne može ili gdje nije praktično koristiti se električnom energijom. Iz vodika se mogu proizvesti tzv. e-goriva za primjene gdje nije praktično koristiti se vodikom. Grijanje prostora može se riješiti dizalicama topline, grijanje potrošne tople vode može se riješiti ili dizalicama topline ili solarnim toplinskim kolektorima ili čak viškovima električne energije iz obnovljivih izvora. Visokotemperaturna toplina može se proizvesti iz vodika. Dakle, sve energetske potrebe moguće je proizvesti iz obnovljivih izvora energije. U Hrvatskoj bi bila potrebna površina od 20 x 20 km pokrivena fotonaponskim panelima i/ili vjetroturbinama ili najbolje kombinacija za proizvesti svu potrebnu energiju, ne samo električnu nego i energiju za grijanje i transport – objašnjava on. I sve to divno zvuči, međutim, cijene se i dalje ne spominju. Sve se može. Pa samo jedna dizalica topline stoji oko 40 tisuća kuna gledajući po internetskim trgovinama. A ako je stvarno potrebno 20 x 20 km pokrivenosti, zašto to već nismo napravili kad je to samo tako? Tko ne bi želio biti energetski neovisan? Ali to, očito, nije tako lako.
Dekanić kaže da praktičnom primjenom zelene tranzicije sve razvidnije postaje da su popratne pojave, poput troškova rudarenja litija i rijetkih metala te izazovi sanacije okoliša u njihovoj masovnoj eksploataciji, indirektni troškovi elektroprijevoza i ostalih sustava zelene tranzicije otvorili brojne tehnološke, ekonomske pa i društvene izazove.
– Masivne subvencije i financijski poticaji osvajanja tržišnog udjela novih sustava postaju velik, ako ne i prevelik, izazov za koruptivne distorzije i društvene prihvatljivosti u većini nacionalnih ekonomija. Sve to pokazuje da realna uspostava tehnološki dovoljno brze, ekonomski učinkovite te društveno i etički prihvatljive energetske tranzicije nije nimalo jednostavna i lako provediva zadaća – objašnjava. I jedan je od rijetkih koji priznaje da to jednostavno nije tako lako kako se ponekad prikazuje.
Cijeli tekst možete pročitati u digitalnom ili tiskanom izdanju poslovnog tjednika Lider.