Jesmo li se stvarno spremni odreći motora s unutarnjim izgaranjem?

Svakodnevno gledamo nove načine ‘ozeljenja‘ Europe koje smišljaju ‘pametne‘ glave u EU parlamentu i Komisiji. Tako su se ugasile i nuklearke (koje su se smatrale zelenima) u mnogim državama Europe, a sve nade se polažu u obnovljive izvore energije, koji ni približno ne mogu nadomjestiti proizvodnju energije iz tradicionalnih izvora. Tko kaže da mogu, laže!

Naravno, zelena revolucija nije ‘promašila‘ ni automobilsku industriju pa je Europski parlament naložio da se do 2035. godine zabrani prodaja automobila s motorima s unutarnjim izgaranjem. Moglo bi se sa sigurnošću reći da su autoindustriju ucijenili birokrati iz Unije. Plan je da se do 2035. prestanu prodavati, a da se do 2050. potpuno uklone s ceste. Međutim, jesmo li zaista spremni za taj veliki korak? Iako se zacrtana 2035. čini daleko, zapravo nije, pa su se neki počeli pripremati za takav scenarij, a neki poput, recimo, Njemačke ipak smatraju da je zabrana pogrešna i teško će se složiti za zahtjevima Unije, posebno jer je njemačka autoindustrija jedna od najjačih u svijetu. Naravno, i njemački proizvođači već rade električne modele, ali nije im drago ostaviti iza sebe klasične motore koji nas pogone već stoljeće i pol i koji, što je još važnije, pogone industriju. Još nismo čuli za, recimo, električne bagere, kombajne i goleme strojeve koji se upotrebljavaju u industriji, a zapravo o tome se u Uniji i ne priča. Problem su automobili, kao da su oni najveći zagađivači planeta Zemlje.

Valjda birokrati Unije misle da će se od 2035. godine sva struja proizvoditi od obnovljivih izvora, ali ako pogledate realno, to se neće dogoditi. Unija je već jednom odbila žalbu Njemačke, koja je rekla da se do navedene godine neće ispoštovati infrastruktura, tj. da neće biti dovoljno razvijena, te da neće biti dovoljno punionica i da cijene električnih automobila neće pasti dovoljno da bi većini bili dostupni. No birokrate to ne zanima. Kad vam netko da činjenice, a vi ih ne želite priznati, nešto nije u redu ili su puni džepovi.

SAD kaska

U SAD-u je stanje lošije nego u Europskoj uniji kad se govori o prelasku na električna vozila. Manje od dva posto američkih automobila danas je električno, a u Kaliforniji taj se postotak penje na šest posto. Čak i kad bi svaka druga država slijedila primjer Kalifornije do 2035., proći će desetljeća prije nego što sva benzinska vozila nestanu s američkih cesta. Jedan analitičar predviđa da će električna vozila porasti na 58 posto prodaje novih automobila u svijetu do 2040., ali će to još uvijek činiti samo 31 posto svih automobila na cesti. Unatoč tome, ulagači su energizirani. Dionice tvrtki za električna vozila i obnovljive izvore energije skočile su, čak i one koje još nisu proizvele vozila. Na primjer, dionice malo poznatog SPI Energyja nedavno su skočile čak 4000 posto nakon što je tvrtka objavila da ulazi u posao s električnim vozilima.

Međutim, čak i uz investicije od više milijardi i promjene u društvenom prihvaćanju električnih vozila, postoje ozbiljne prepreke koje se još moraju prevladati prije nego što električna vozila postanu pristupačna i prikladna za sve. To uključuje jeftinije baterije i razumna cjenovna električna vozila, stabilnu opskrbu kobaltom i drugim mineralima za izradu golema broja potrebnih litij-ionskih baterija, veći domet te široko dostupniju i bržu infrastrukturu za punjenje. A o zbrinjavanju tih baterija također nitko ne priča, a navodno se i tu kriju problemi.

Stanje u Hrvatskoj

Električni automobili nisu loša ideja, da ne bismo samo ‘hejtali‘, ali uz uvjet da ih vozači imaju gdje puniti i da ta električna energija dolazi iz obnovljivih izvora te da nije preskupa. Ali u većini slučajeva struja nije iz obnovljivih izvora pa sve to pada u vodu. Također, domaćima su takvi automobili preskupi, a mnogi nemaju kuće da ih pune na jeftinoj tarifi. Iako je prema statistikama više građana koji stanuju u kućama, realnost je ta da se u kućama većinom živi u dijelovima Hrvatske koji su siromašniji pa je teško očekivati da će se i ta mjesta elektrizirati do navedene godine, a o punionicama u takvim krajevima da i ne pričamo.

Kada smo kod punionica, ovog se ljeta moglo svjedočiti velikim redovima kod punionica diljem obale. Nepregledni redovi automobila čekaju na svoj ‘električni juice‘ dok vozačima prolaze sati pred očima. A ti bi se sati ako se infrastruktura ne proširi mogli pretvoriti u dane, mjesece, godine. Pa tko može čekati dva, tri sata da si napuni automobil? Nitko, ili gotovo nitko.

Svi smo mi za nove tehnologije, ali ne na silu i ne pod prijetnjama, koje su već počele, i ne nauštrb trenutačnoga komfora koji imamo. Da, jeftinije je, ekološki je, ali imamo li mi mogućnosti za potpunu elektrifikaciju. Sve dok sva energija ne bude zelena, nemamo. I ne, nema pisac ovih redaka problema s prelaskom na struju, ali tek kada svi uvjeti za to budu ispunjeni, što trenutačno nisu.

Nekoliko pitanja

Da se na trenutak vratimo na ljetne mjesece u našoj državi i sve većem broju električnih automobila, što od domaćih što od stranaca koji dolaze na odmor. Primjerice, kako će više od 200 tisuća automobila stići do mora na udarne turističke vikende s automobilima na struju? Trenutačno, još uvijek najveći broj turista stiže automobilima. Zatim, koliko bi punionica bilo potrebno da nahrani sve te automobile i koliko bi snaga bila potreba u vrhuncu? Tko će sve to proizvesti i na koje načine? Sve su to legitimna pitanja na koja ne postoje odgovori. Svi smo mi svjesni zagađenja, ugljika i slično, ali pameti tu očito nema. Netko je odlučio pa se mora tako bez obzira na posljedice.

Čini se da još nitko ne zna kako bi sve to trebalo izgledati od te 2035. godine. Hoće li se punionice čudom pojaviti na cestama, hoće li električni automobili postati jeftini, hoće li struja biti jeftina? Odgovor je vjerojatno da automobili neće biti jeftini, kao ni struja. Električna mobilnost mogla bi mnoge isključiti iz te vrle nove zelene mobilnosti.