Tko je kriv za globalno zatopljenje, sve se više pokušava dokazati klimatskim parnicama. U njima gradovi i obični građani – sami ili kolektivno – aktivisti, udruge ili čak i poslovni konkurenti tuže sumnjive kompanije i organizacije po svijetu. Prozvani se mahom brane da je besmisleno pojedinu kompaniju osuđivati zbog globalnog fenomena. Suđenja traju godinama, presudama su rijetki zadovoljni, a naposljetku nema nevinih
Drama u kojoj su klimatske promjene glavni lik preselila se s konferencija o okolišu, iz političkih kampanja, razvojnih strategija kompanija, država, ali i kontinenata – u sudnicu – i otvorila vrata novom biznisu: klimatskim parnicama iliti sporovima koje gradovi, udruge građana, kao i svatko tko sebi financijski to može dopustiti, pokreću protiv onečišćivača okoliša, krivaca za požare, poplave, suše, oluje, uragane…
Na optuženičkoj su klupi velike kompanije koje se bave djelatnostima koje ostavljaju veliki ugljikov otisak, poput naftnih i onih iz automobilske i zrakoplovne industrije. No te kompanije novi trend tužakanja previše ne zabrinjava jer mogu platiti najsposobnije odvjetnike, pa nije teško zaključiti tko će, barem zasad, izvući deblji kraj.
Olako protiv ‘greenwashinga‘
Upravo se to nedavno dogodilo njemačkoj udruzi za zaštitu okoliša Deutsche Umwelthilfe koja je izgubila spor protiv BMW-a u kojem je tražila da taj poznati njemački proizvođač automobila do 2030. prestane prodavati automobile na benzinski i dizelski pogon. Sud u München tužbu je odbacio kao neutemeljenu.
Komentirajući ishod sudskog procesa, BMW-ov glasnogovornik izjavio je da se rasprave o tome kako postići klimatske ciljeve moraju voditi u demokratski izabranom parlamentu, a ne u sudnici. Jednaku kušnju prošao je Mercedes-Benz, još jedan poznati njemački proizvođač automobila, ali tužbu bijesnih okolišnih bojovnika protiv te kompanije odbacio je sud u Stuttgartu.
No takav ishod nije obeshrabrio klimatske aktiviste diljem svijeta. Što potiče tužitelje, koji zasad najčešće gube u pravnom srazu s velikim kompanijama, na podizanje tužbi? Prije svega pustoš i šteta koje ostavljaju klimatske promjene diljem svijeta, ali i lažna izvješća kompanija da njihova djelatnost ne šteti okolišu odnosno da šteti u ‘granicama normale‘. Voditeljica projekta trgovanja ugljikom na kalifornijskom sveučilištu Berkeley Barbara Haya izjavila je da kompanije iznose lažne tvrdnje, primjerice uvjeravaju kupce da mogu letjeti zrakoplovima bez osjećaja krivnje ili kupovati ugljično neutralne proizvode iako ni na koji način nisu ugljično neutralni.
U svijetu je u tijeku niz klimatskih parnica. Primjerice, zbog nepoštene komercijalne prakse i obmanjujućeg oglašavanja tri su francuske nevladine organizacije pokrenule tužbu protiv kompanije TotalEnergies, koja se rebrendirala kao ekološki održiva da bi postigla nultu emisiju stakleničkih plinova do 2050., što nije istina. U Australiji je nevladina organizacija za zastupanje dioničara tužila naftnu i plinsku tvrtku Santos zbog tvrdnje da pruža čistu energiju unatoč korištenju prirodnog plina i davanja obmanjujućeg plana za postizanje nulte emisije stakleničkih plinova.
U Nizozemskoj je sud naredio Shellu smanjenje emisija u svim aktivnostima, uključujući i vlastite emisije i emisije krajnje uporabe. Pokrenut je i spor protiv velike nizozemske zrakoplovne kompanije KLM koji osporava njezinu kampanju ‘CO2ZERO‘. Tužitelji tvrde da kampanja dovodi kupce u zabludu jer ti proizvodi ne pridonose smanjenju ugljikova otiska.
Optuženi za obmanjivanje
Ipak, najpoznatija klimatska parnica trenutačno se vodi u Portoriku, gdje je šesnaest općina potkraj studenoga prošle godine podnijelo jedinstvenu kolektivnu tužbu saveznom okružnom sudu protiv Exxona, kompanije koja se bavi fosilnim gorivima, smatrajući ga odgovornim za gubitke nastale zbog oluja tijekom sezone uragana 2017., ali i poslije toga.
U tužbi portorikanski gradovi tvrde da su tvrtke za fosilna goriva odgovorne jer su svjesno proizvodile i stavljale na tržište proizvode štetne za okoliš te su prikrivale i lažno predstavljale povezane opasnosti. Slučaj je jedinstven iz više razloga: to je prvi slučaj klimatskog spora protiv tvrtki za fosilna goriva pokrenut u Portoriku, prvi klimatski slučaj protiv kompanija za fosilna goriva koje nanose štetu gradovima tužiteljima i prvi klimatski slučaj koji uključuje tvrdnje o korupciji u izradi izvješća o utjecaju kompanija na okoliš.
Slučaj ‘Portoriko‘ dio je šireg američkog pokreta klimatskih parnica u kojem su gradovi i okruzi diljem Amerike podnijeli više od dvadeset tužbi tražeći odštetu od kompanija za fosilna goriva zbog onečišćivanja okoliša. Mnogi od tih slučajeva koriste se argumentom da su kompanije svjesno plasirale štetne proizvode i obmanjivale javnost o njihovim učincima. Slučaj ‘Portoriko‘ uslijedio je nakon nedavnih uspjeha u klimatskim parnicama u Europi (Francuska i Nizozemska) i diljem svijeta u kojima su sudovi proglasili vlade i tvrtke odgovornima za klimatsku štetu.
Na sud zbog oluja
Oslanjajući se na istraživanje ‘Carbon Majors‘ Instituta za klimatsku odgovornost (koji je 2017. objavio da 51 posto ukupnoga svjetskog onečišćenja ugljikovim dioksidom proizvodi samo 25 velikih svjetskih kompanija), portorikanski gradovi u tužbi tvrde da su optuženici odgovorni za više od 40 posto svih globalnih industrijskih emisija stakleničkih plinova od 1965. do 2017. te da su te zajedničke emisije bile znatan uzrok povećanja intenziteta sezone uragana u Atlantiku 2017.
Osim toga, tvrde da je zbog toga Portoriko 2017. pretrpio apokaliptičnu štetu od dvaju uragana, Irme i Marije, te da će za saniranje štete trebati 124 milijarde dolara. Tužitelji također tvrde da su optuženi svjesno kumovali pogoršanju klimatskih promjena proizvodnjom, reklamiranjem, marketingom i prodajom proizvoda od fosilnih goriva...
U tužbi se navodi da će ‘svjetska korporacijska strategija za skrivanje informacija‘ o utjecaju proizvoda tuženika na klimatske promjene vjerojatno utjecati na to da će Portoriko, a time i gradovi tužitelji, biti opustošeni opasnim i smrtonosnim olujama. Gradovi traže da optuženi plate troškove koje su tužitelji već imali i koje će i dalje imati zbog klimatskih promjena te kaznenu odštetu oduzimanjem dobiti.
Takvih sporova bit će sve više jer je i sve više dokaza da velike korporacije netočno prikazuju utjecaj svojih proizvoda na klimatske promjene. Primjerice, Komisija za ljudska prava Filipina otkrila je da su najveći svjetski proizvođači ugljikova goriva i cementa od 1965. ne samo bili svjesni štetnosti proizvoda fosilnih goriva za okoliš nego su i namjerno lagali te desetljećima ometali ekološke aktiviste.
Nije izvlašteno, nego…
Vjerojatno bi takvih tužbi bilo još više da su subvencionirane. Naime, izvan SAD-a, u kojem je najviše takvih parnica, subvencioniranje klimatskih sporova koje pokreću gradovi još je rijetko. Pozitivan primjer dolazi iz Francuske gdje su općina Grande-Synthe i njezin gradonačelnik podnijeli tužbu protiv francuske vlade tražeći da poduzme sve potrebne mjere za smanjenje emisija stakleničkih plinova u skladu s obvezama preuzetima na međunarodnoj i nacionalnoj razini. Pobijedili su: državno vijeće naredilo je 2021. francuskoj vladi da poduzme sve potrebne mjere za smanjenje emisije stakleničkih plinova kako bi se ispunili klimatski ciljevi, uključujući 40-postotno smanjenje do 2030. godine.
No kompanije uzvraćaju udarac. Primjerice, njemačke energetske tvrtke Uniper i RWE, koje u Nizozemskoj imaju tri elektrane, obratile su se sudu u toj državi radi naknade za povredu prava vlasništva zbog Zakona o zabrani uporabe ugljena u proizvodnji električne energije koji je 2019. prihvatila nizozemska vlada, a koji zabranjuje korištenje ugljena u proizvodnji električne energije do 2030. Navele su da zakon krši njihova vlasnička prava jer je uveden bez ponude financijske naknade i zatražile od nizozemske države odštetu od 1,4 milijarde eura.
Okružni sud u Haagu odlučio je da RWE i Uniper ne mogu tražiti financijsku naknadu za obvezno postupno ukidanje proizvodnje električne energije na ugljen. Iako Zakon doista krši pravo vlasništva energetskih kompanija, sud je presudio da to kršenje nije nezakonito i odlučio da postoji nekoliko financijskih interesa u daljnjem korištenju elektrana, uključujući mogućnost prenamjene za korištenje drugih energenata, poput biomase. Ta odluka ne znači izvlaštenje, nego je dio zakonskog uređenja trgovačkih društava, što samo po sebi ne zahtijeva naknadu.
Regionalni standardi
Novi ‘poslovni model‘ klimatskih aktivista zabrinuo je i države pa su vlade Čilea i Kolumbije početkom siječnja ove godine zatražile mišljenje Međuameričkog suda za ljudska prava (Inter-American Court of Human Rights) o obvezi države na odgovor na izvanrednu klimatsku situaciju. Zanima ih imaju li države posebne obveze u suočavanju s hitnim klimatskim slučajevima.
Te dvije države, s obzirom na posljedice klimatskih promjena u Južnoj Americi, naglasile su potrebu za regionalnim standardima za ubrzavanje djelovanja u borbi protiv klimatskih promjena i zatražile od suda da uputi na postupke u vezi s regulacijom, praćenjem, procjenom utjecaja na okoliš, planovima za nepredviđene situacije i ublažavanjem aktivnosti koje mogu pogoršati klimatsku krizu.