Tržište u nastajanju: Hoćemo li vodik proizvoditi samo da bismo ga – izvozili?

Osim nekoliko projekata koji su još u vrlo ranoj razvojnoj fazi te ponešto preostale industrije koja ga upotrebljava, tržište vodika u Hrvatskoj još je u povojima. Zelena transformacija prepoznala je vodik kao gorivo budućnosti. Dva su načina na koji bi on mogao pomoći u dekarbonizaciji gospodarstva. U prometnom sektoru desetljećima je poznat kao gorivo u tehnologiji gorivih ćelija. U procesu obrnutom od elektrolize u gorivim ćelijama spajaju se vodik i kisik te nastaje električna energija i voda. Dobivena struja zatim pokreće elektromotore u vozilima koja na taj način postaju male elektrane. Drugi je način korištenje vodika u industrijskim procesima kao sirovine umjesto plina, poput proizvodnje kemikalija i gnojiva, te u opskrbi zgrada toplinskom i električnom energijom. Ipak, istinska dekarbonizacija podrazumijeva korištenje tzv. zelenog vodika, dobivenoga procesom elektrolize s pomoću električne energije iz obnovljivih izvora energije. Iako se troškovi proizvodnje vodika iz obnovljivih izvora smanjuju, i dalje su viši od onih koji se stvaraju kad se dobiva od fosilnih goriva (sivi vodik).

Siva slamka spasa plinskog lobija

Prije ruske agresije na Ukrajinu, 2018. u Hrvatskoj se trošilo oko četiri teravatsata, što je oko petine domaće potrošnje električne energije, kaže Neven Duić, profesor na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje.

– Oko dvije trećine trošilo se u Petrokemiji u proizvodnji umjetnih gnojiva, a oko trećine u Rafineriji nafte Rijeka za potrebe proizvodnje motornih goriva. Potrošnja je 2022., nakon početka agresije na Ukrajinu, pala na trećinu jer Petrokemija nije radila – objašnjava Duić i dodaje da je sav taj vodik sivi, dobiva se reformiranjem plina. Prema njegovim riječima, iako se vode velike rasprave o tome za što će se sve vodik upotrebljavati u budućnosti, mogu se nazreti dvije osnovne paradigme.

– Jedna je strategija plinskog lobija da vodik iskoristi za greenwashing nastavka korištenja fosilnog plina tako što će se zeleni vodik umješavati s plinom u plinovodima i upotrebljavati u općoj potrošnji. Iako deset posto vodika u plinu smanjuje emisije stakleničkih plinova samo za jedan posto te ne postoje tehničke mogućnosti da se umiješa više od dvadeset posto, taj lobi vodik smatra prije svega slamkom spasa za svoju distribucijsku mrežu – tvrdi Duić.

Zelena uloga u industrijskim procesima

Druga se paradigma, prema Duićevim riječima, temelji na optimalnom korištenju vodika u energetskom sustavu, što znači da se sve što se može elektrificirati treba elektrificirati jer je zelena električna energija znatno efikasnija i jeftinija od zelenog vodika.

– Ta strategija, koja je na liniji europske strategije za vodik, vidi ulogu vodika u visokotemparaturnim industrijskim procesima koji se ne mogu elektrificirati te kao sirovine za proizvodnju sintetičkih goriva za dugolinijski promet i kemijsku industriju – objašnjava Duić.

U studiji napuštanja plina koju je izradila Udruga za održive energetske sustave pod Duićevim vodstvom pokazalo se da bi se prirodni plin djelomično mogao zamijeniti zelenim vodikom do 2035.

– Osim zamjene četiriju teravatsata sivoga vodika zelenim, oko dva teravatsata energije od ugljena i plina koja se upotrebljava u industriji građevnog materijala zamijenilo bi se zelenim vodikom. Iako je to tehnoekonomski izvodivo do 2035., ne čini se da politika ide u tom smjeru. Nisu iskorištena sredstva EU-a za gradnju elektrolizatora u industriji, potrebnih mrežnih kapaciteta te potrebnih kapaciteta vjetroelektrana i sunčevih elektrana. Industrija trenutačno ne iskazuje interes jer ne vidi u tome ekonomsku računicu. Zeleni vodik tek će postati kompetitivan oko 2030., ali problem je što za gradnju potrebne infrastrukture treba desetak godina. Ako sada ne krenemo, nećemo stići do 2040. – tvrdi Duić.

Regionalni centar

Kako stoji u Hrvatskoj strategiji za vodik do 2050. koju je prije dvije godine prihvatila Vlada, za uspostavu gospodarstva zasnovanoga na vodiku i poticanja proizvodnje potrebno je osigurati potražnju za tim gorivom i distribucijski sustav. Tržište vodika trebao bi u praksi uspostaviti projekt ‘Dolina vodika Sjeverni Jadran‘. Službeno je počeo 1. rujna 2023. i trajat će šest godina tijekom kojih će partneri iz Hrvatske, Slovenije i Italije zajedničkim snagama razviti sedamanest pokusnih projekata za godišnju proizvodnju više od pet tisuća tona zelenog vodika. Očekuje se da će provedba planiranih aktivnosti osloboditi više od tristo milijuna eura daljnjih ulaganja u tehnologije vezane uz obnovljivi vodik. Kao partner u taj se projekt uključila i riječka tvrtka Lürssen.

– Za Hrvatsku je važno da ćemo zahvaljujući tom projektu dobiti regionalni centar za vodik te da intenzivno radimo i na projektu razvoja i opremanja plovila na vodikov pogon. U tom projektu, u kojem sudjeluje ukupno 37 organizacija, iz Hrvatske je uključeno šest tvrtki, tri znanstvenoistraživačke organizacije te Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja, a posebna je zanimljivost što obuhvaća cijeli lanac korištenja obnovljivog vodika: od proizvodnje, skladištenja i distribucije do krajnje upotrebe u različitim sektorima, prije svega industriji te prometu – kaže Teuta Duletić, direktorica Lürssen Design Centra Kvarner.

Paneuropska vodikova ekonomija

Koncept ‘Dolina vodika‘ osmišljen je da riješi problem ‘kokoš ili jaje‘, povezujući potencijalne proizvođače i potencijalne potrošače vodika sa svim dionicima unutar vodikova vrijednosnog lanca, ocjenjuje Filip Opetuk, stručnjak za strategiju i održivost u E.ON-u Hrvatska. Ta je tvrtka sudionica projekta za proizvodnju obnovljivog vodika od otpadnog mulja koji financira EU, a koji bi trebao biti začetak vodikove ekonomije u Hrvatskoj.

– Takav pristup daje platformu za gradnju buduće vodikove ekonomije i omogućuje učinkovito istraživanje novih poslovnih modela. Uključivanje i drugih dionika, poput istraživačkih ustanova, omogućuje sustavno praćenje provedbe projekta i izvlačenje zaključaka koji se zatim mogu iskoristiti za skaliranje i primjenu koncepta na drugim lokacijama. ‘Dolina vodika Sjeverni Jadran‘ i njezin transnacionalni karakter jasno pokazuju da će se vodikova ekonomija u početku razvijati u regionalnim grozdovima (klasterima) neovisno o tome s koje strane se granice nalazi neki igrač. Primarno je to posljedica trenutačnih tehničkih i ekonomskih ograničenja za prijenos vodika na velike udaljenosti, ali paralelnim razvojem više takvih dolina uspostavlja se paneuropska vodikova ekonomija koja može potaknuti i razvoj nekih novih poslovanja s vodikom za međusobno umrežavanje vodikovih dolina – ističe Opetuk.

Okidači potražnje

Prema njegovim riječima, na industrijsku potražnju za obnovljivim vodikom ponajprije će utjecati odnos između cijena prirodnog plina i električne energije, ali i individualne ambicije kompanija i država.

– Budući da je ambicija postizanje klimatske neutralnosti do 2050. na razini cijelog EU-a, jasno je da će vodik morati preuzeti veću ulogu i da će se proizvodnja vodika morati dekarbonizirati. S druge strane, da bismo imali industrijsku potražnju za vodikom u Hrvatskoj, moramo imati i industriju. Veseli me vidjeti da u Hrvatskoj vlastitim znanjem i mogućnostima pokrivamo cijeli vrijednosni lanac obnovljivog vodika, pogotovo da imamo industriju koja ga je voljna prihvatiti i iskoristiti. Ipak, bez većih industrijskih kapaciteta i posljedično bez veće potražnje za vodikom izgledno je da će se većina vodika proizvedenog u Hrvatskoj izvoziti – kaže Opetuk.

Kad je riječ o stvaranju potražnje, Lürssen je nedavno, u suradnji s još četrnaest partnera, predstavio i projekt dizajniranja i gradnje prvog broda na vodikov pogon u Hrvatskoj. Teuta Duletić kaže kako tržišna potražnja za brodovima na vodik na globalnoj razini raste.

– Tu se vodik ističe kao jedan od boljih alternativnih izvora goriva zbog svoje čistoće i visoke energetske učinkovitosti. Tržište se još razvija, sada se vodik traži uglavnom u sektoru teretnog prijevoza, putničkih brodova te u pomorskoj industriji, traže ga oni koji žele smanjiti ugljikov otisak. Važno je napomenuti da su brodovi na vodik zasad malo skuplji od tradicionalnih, ali dugoročno se očekuje da će se troškovi smanjiti kako tehnologija bude napredovala i sve se više upotrebljavala – ocjenjuje Duletić.

Priča o vodiku u Hrvatskoj tako će najvjerojatnije ostati na onome poznatome: potencijala ima, ali nema ga tko iskoristiti.