Piše: Dario Car, DeeP Project
Svakoga je od nas barem jednom u životu netko razočarao – poslovni suradnici, prijatelji, najbliži… I nije bio ugodan proces, a još manje osjećaj. Pozadina takvog osjećaja je u miješanju razočarenja kao ‘emocije‘, tuge i, posljedično, inata.
Sam osjećaj razočarenja bit će veći ako su u pitanju, pa samo i djelomično, emocije. Koliko god ružno nekome zvučalo, emocije su ulaganje, emocionalno ulaganje u neku osobu, situaciju ili ishod. Naravno, pod ovime se može smatrati i ulaganje u vezu koja je završila ili cilj koji nismo mogli postići. Bilo kako bilo, razočarenje pomiješano s emocijama bit će dublje i dugotrajnije.
Možda ne zvuči tako opasno, ali razočaranje je emocionalno stanje nezadovoljstva ili frustracije koje se javlja kada se naša očekivanja ili nade ne ispune. No, čovjek je okolinsko i iskustveno biće i jedno i drugo nas formira. Nekada ‘čeliči‘, a nekada slama. To ‘normalno‘ ljudsko iskustvo može biti uzrokovano različitim situacijama.
Samo razočaranje može biti intenzivno i bolno, ali je važna emocija jer nam pomaže da preispitamo svoja očekivanja i napravimo prilagodbe za budućnost. Definitivno ne možemo reći da nam je baš, baš trebalo u životu, ali... Često će dovesti do osjećaja tuge, ljutnje i inata.
Jaka emocija
Razočarenje smo mi, to je snažna emocija jer je povezano s našim nadama, očekivanjima i težnjama. Svime onime što na neki način definira nas same. Kada se te stvari ‘ne dogode‘, to je uglavnom ‘udarac‘ na naš osjećaj samopoštovanja. S obzirom na to da smo razočarenje mi, većinom će do ‘problema‘ doći zato jer naša očekivanja mogu biti duboko osobna i povezana s našim identitetom, vrijednostima i ciljevima, pa kada nisu ispunjena, to se može činiti kao osobni neuspjeh ili gubitak kontrole nad našim životom.
S obzirom na činjenicu da u svakome od nas leži neki manji ili veći ‘control freak‘, kombinacija osjećaja neuspjeha i gubitka kontrole nad našim životom ‘opravdava‘ zašto je razočarenje tako jaka emocija.
Često zbog neispunjenih nada, želja, očekivanja, razočaranje dolazi s osjećajem neizvjesnosti u pogledu budućnosti. Neizvjesnost je još jedan grdi osjećaj.
Sama neizvjesnost može imati značajan utjecaj na funkcioniranje našeg mozga, budući da je naš mozak tako posložen da na temelju ‘obrađenih‘ informacija kreira predviđanja ‘o svijetu oko nas‘. Kada naš mozak suočimo s neizvjesnošću, sam mozak odlazi u neku vrstu kognitivne disonance, dvosmislenosti, što može izazvati niz reakcija, uključujući tjeskobu, strah i vjerojatno najmanje strašnu u cijelom spletu osjećaja – zbunjenost.
Neizvjesnost će vjerojatno aktivirati našu ‘malu‘ amigdalu kao dio mozga odgovoran za obradu emocija i odgovora na potencijalne prijetnje. Ta aktivacija će aktivirati hormone stresa, poput kortizola koji će uz ionako ‘zbunjen‘ mozak dodatno ometati kognitivne procese.
U slučajevima razočarenja, opet u lošem trenutku, krećemo preispitivati svoju sposobnost da postignemo svoje ciljeve i pitati se hoćemo li ikada moći ispuniti svoja očekivanja. I to je problem.
Štoviše, razočaranje često uključuje osjećaj žaljenja ili propuštene prilike. Kad smo razočarani, možemo se osjećati kao da smo uzalud izgubili vrijeme, trud ili resurse na nešto što nije ispalo onako kako smo željeli. To može učiniti razočaranje još težim za podnošenje.
Razočaranje pomiješano s tugom
Nadalje, razočaranje je često pomiješano s tugom jer razočaranje uključuje gubitak nečega što cijenimo ili želimo. Kada se naša očekivanja ili nade ne ispune, možemo se osjećati kao da smo izgubili nešto što nam je važno, bilo da je to veza, prilika za posao ili ‘običan san‘. Ovaj osjećaj gubitka može biti vrlo bolan te će posljedično izazvati osjećaje tuge. Sama tuga kao osjećaj normalan je dio ljudskog emocionalnog spektra. Tugu, ovisno o intenzitetu i emocionalnoj stabilnosti same osobe, mogu pratiti emocionalni simptomi poput plača, osjećaja beznađa i bespomoćnosti, gubitka interesa za aktivnosti, promjena u modelima spavanja…
Iako tugu ne možemo previše kontrolirati, ovdje je vrlo bitna emocionalna stabilnost osobe. Emocionalnu stabilnost definiramo kao ‘osobinu‘ koja se odnosi se na to koliko dobro osoba može kontrolirati negativne emocije poput anksioznosti i tuge. Visok rezultat na skali emocionalne stabilnosti će karakterizirati, uglavnom, samopouzdanu i pustolovnu osobu. Osobe s niskim rezultatom na skali sklonije su doživljavanju i izražavanju negativnih emocija, a često će imati i nisko samopoštovanje, koje u ovakvim situacijama može biti dodatno ugroženo.
Funkcioniranje ljudskog mozga
Kada doživimo razočaranje, ono aktivira složenu mrežu moždanih regija koje su uključene u obradu emocija, donošenje odluka i reguliranje naših odgovora na stres.
Jedna ključna regija mozga koja je uključena u razočaranje jest ranije spomenuta amigdala, koja je odgovorna za obradu emocija kao što su strah, ljutnja i tuga. Kada doživimo razočaranje, amigdala šalje signal ostatku mozga, upozoravajući nas na negativno emocionalno iskustvo.
Druga važna regija mozga koja je uključena u razočaranje je prefrontalni korteks, koji je odgovoran za donošenje odluka, rješavanje problema i reguliranje naših odgovora na stres. Prefrontalni korteks nam pomaže procijeniti situaciju, prilagoditi se našim očekivanjima i pronaći nova rješenja problema.
Osim toga, hipokampus, koji je odgovoran za formiranje i ‘pohranjivanje‘ sjećanja, također igra ulogu u razočarenju. Kada doživimo razočaranje, hipokampus nam pomaže da ‘prenesemo‘ to iskustvo kao negativno sjećanje, koje se kasnije može ‘pozivati‘ kod svih budućih odluka i očekivanja.
Preventivno djelovanje
Inat je često ‘sljedeća‘ emocija koje će naslijediti ili će se prožeti s razočaranjem. Naravno da u slučajevima kada se inatimo uglavnom ne idemo ‘sebi na ruku‘, ali u ovakvim slučajevima, zbog ‘nestabilnog‘ prefrontalnog korteksa, možemo reći da izgleda čak i opravdano. Naime, ako je naš odgovor vođen negativnim emocijama kao što su ljutnja ili frustracija, prefrontalni korteks neće moći učinkovito regulirati te emocije, što će nas navesti da djelujemo upravo onako kako ne bi smo trebali.
Nema jedinstvene strategije za liječenje razočaranja. I apsolutno nije nešto o čemu bi se trebalo davati savjeti nekome jer ovisi od slučaja do slučaja, od osobe do osobe.
U medicini razlikujemo preventivno i terapijsko djelovanje, odnosno palijativno. Ako to povežemo s razočarenjem, tugom i inatom – onda definitivno trebamo djelovati preventivno.
Razgovor, povratna informacija i usklađivanje očekivanja bio bi dobar put za početak. Međusobno razumijevanje bio bi dobar nastavak.