Marija Gamulin (CC Real) preporučuje McCourtovu knjigu ‘Angelin prah‘: Svako malo nam treba podsjetnik na ljudskost

Mnoge knjige koje je pročitala Marija Gamulin, direktorica marketinga i komunikacija u CC Realu, dugo nosi sa sobom, bilo da je riječ o likovima, priči, samo jednoj rečenici, osjećaju bilo cjelokupnom dojmu. Teško joj je izdvojiti jedan naslov s presudnim utjecajem, ali jedna od knjiga koje je zaista dugo 'nosila sa sobom' bili su memoari irsko-američkog autora Franka McCourta 'Angelin prah' (1996.).

Knjiga govori, rekla je, o autorovu djetinjstvu i odrastanju, najprije u njujorškom Brooklynu, potom u irskom Limericku, o bijedi, siromaštvu, velikim i malim životnim tragedijama, o potrazi za vlastitim identitetom i mjestom u svijetu, a ponekad samo o golom preživljavanju. Iako su teme teške, to je jedna od najduhovitijih knjiga koje je Gamulin ikada pročitala, smatra je predivnim djelom prepunim dirljivih trenutaka, duha, optimizma i pozitivne energije.

Širi kontekst

Iako taj naslov nema izravne veze s njezinim poslom, on je utjecao na Gamulin kao osobu, što onda uključuje i njezin profesionalni dio. Prema njoj, 'Angelin prah' pokazao je da skromno podrijetlo ne znači i skroman duh, da nas život ponekad dočeka u zasjedi i pošteno okrzne, ali i da nekako isplivamo, pa nam kapacitet pluća postane veći za neko sljedeće potonuće.

– 'Angelin prah' dokazuje da treba ljude promatrati u širem kontekstu, nikada ih suditi na prvu i prebrzo svrstavati u ladice, kako nas svaki susret i svako iskustvo može obogatiti te da je i sitna ljubaznost ponekad nekome ogromna. Znam, zvuči pomalo naivno, ali čini mi se da u današnjem svijetu svako toliko trebamo podsjetnik na osnove ljudskosti – opisuje Gamulin.

Možda jednog dana…

Od djetinjstva je fascinirana činjenicom da slaganjem slova, riječi i rečenica u skladnu, maštovitu cjelinu može nastati nešto toliko unikatno kao što je jedna priča, pjesma, pripovijetka ili knjiga. Ta fascinacija se tijekom godina nije smanjila, naprotiv.

– Zato uvijek nešto čitam, samo što intenzitet varira. Nekada su to dvije knjige na tjedan, a nekada je to tek nekoliko stranica u tom razdoblju. Oduvijek sam više naginjala beletristici, vjerojatno zbog činjenice što sam kroz različite priče mogla biti dijelom tolikih svjetova, pustolovina, što sam mogla proživjeti milijun različitih života, putovati, otkrivati, rasti sa svakom pročitanom knjigom. Zato mi je jedna od najvećih želja staviti na papir neku svoju priču, pokušati oživjeti likove koji se uvijek vrzmaju tu negdje po glavi, ali još nisu dovoljno snažni da se preliju na papir. Možda jednog dana… – nada se Gamulin.