Psiholozi i psihoterapeuti upozoravaju na opasnosti od psihoblebetanja (engl. therapy speak) jer bi ono moglo odvratiti pojedince od potrage za pravim rješenjem njihovih mentalnih izazova, trivijalizirati ih, navesti na pogrešne dijagnoze ili pak potaknuti takozvanu kibernetičku hipohondriju
Posljednjih se godina, osobito nakon pandemije, i to zahvaljujući mladima, njihovoj otvorenosti, ali i izloženosti digitalnim medijima, popularizirala sintagma ‘mentalno zdravlje‘. I dok se prije o depresiji, anksioznosti, poremećajima prehrane, tjelesnoj dismorfiji i ostalim psihičkim poremećajima govorilo u četiri zida (ako i tada), danas je taj diskurs čisti mainstream. O važnosti brige za mentalno zdravlje govore stručnjaci u medijima, brendovi u svojoj komunikaciji potrošačima pružaju potporu, korisnici društvenih platformi i influenceri dijele svoja svjedočanstva o borbi s mentalnim izazovima.
Zbog poplave sadržaja koji se put čak stječe dojam da su mentalni izazovi postali neka vrsta valute, nešto što daje, recimo, influenceru na težini, jer fućkaš ga ako nije podijelio svoju priču o anksioznom napadaju ili poremećaju prehrane. Iako je diskusija o mentalnom zdravlju važna i treba je biti još više, neki mediji odnosno psiholozi i psihoterapeuti upozoravaju na opasnosti od tog psihoblebetanja ili, kako su ga nazvali, terapijskoga govora (engl. therapy speak) jer bi mogao odvratiti pojedince od potrage za pravim rješenjem svojih mentalnih izazova, trivijalizirati ih, navesti na pogrešne dijagnoze ili pak potaknuti takozvanu kibernetičku hipohondriju.
Olako lijepljenje etiketa
Naime, terapijski govor postao je dio svakodnevnog vokabulara predstavnika generacije Z i milenijaca. Tako se, primjerice, sebičnoj osobi lako nalijepi etiketa da je narcis, a osobe koje šire negativnu energiju ili pokazuju znakove destruktivnog ponašanja proglasi se toksičnima. Uz kavu i tipkovnicu s lakoćom se govori o postavljanju granica, znakovima za uzbunu, okidačima, traumama, samoregulaciji, gaslightingu, problemu, unutarnjem djetetu… Digitalni svijet postao je zamjena za psihoterapijski kauč, a platforme poput YouTubea, Instagrama i TikToka zbrajaju kolosalne preglede sadržaja s tom tematikom i hashtagom.
Recimo, prošle je godine Guardian objavio da je jedan od najtraženijih psihopojmova na YouTubeu bio gaslighting, #narcissism je pak zabilježio 3,8 milijardi pregleda na TikToku, a riječ trigger potaknula je cunami digitalnog sadržaja od memova do vlogova. I to je super stvar jer, složili bi se stručnjaci, običnoj (ili nestručnoj) populaciji, posebno mladeži, pomaže da artikulira svoje stanje, osjeća pripadnost zajednici koja je razumije i prolazi iste stvari; prepoznaje suptilne simptome traume ili mentalnog poremećaja, potiče je da kopa dalje. Istodobno je problem što se nerijetko sve zadrži na površini, odnosno ne kopa se dalje, patologiziraju se bližnji ili pak trivijaliziraju ključni termini kojima se struka služi. Na te je probleme nedavno upozorio portal Trendwatching koji je, baš kao i struka, pohvalio, ali i pokudio psihoblebetanje, ako se ono, naravno, zadrži samo na površini.
Točnije, problem je što se predstavnici generacije Z nerijetko oslanjaju samo na takve, digitalne izvore koji nerijetko iznose potpuno netočne informacije.
Upitni digitalni izvori
Istraživanja su, tvrdi Trendwatching, pokazala da korisnike više od 83 posto savjeta koje pronalaze na TikToku može dovesti u zabludu, pa čak i prouzročiti kiberhipohondriju (dijagnosticiranje poremećaja prema simptomima koje su pronašli na platformama).
Studija koju je 2022. objavio UBC pokazuje da 52 od stotinu najpopularnijih videa na TikToku koji tematiziraju ADHD iznose netočne podatke ili one koji korisnike mogu navesti na pogrešne zaključke, 27 posto temelji se isključivo na osobnim iskustvima koja nemaju veze s kliničkim istraživanjima, a samo je 21 videosadržaj proglašen korisnim. Ne treba se čuditi što su većinu ‘korisnih‘ kreirali upravo stručnjaci za pojedino područje, a ne utjecajnici koji imaju ADHD, misle da ga imaju, istražili su ga ili poznaju nekoga s tim poremećajem.
Kako je izdavač publikacije Mental Health na platformi Substack P. E. Moskowitz rekao novinarima CBS-a, psihoblebetanje potiče i takozvanu kulturu dijagnosticiranja. Budući da terminologija postaje toliko poznata i svi se polako prepoznaju u nekoj od kliničkih fraza, iz fokusa se miče kolektivna odgovornost zbog problema mentalnog zdravlja, a njime bi se zapravo trebali baviti zakonodavci, mjerodavna tijela koja su nerijetko i uzrok individualnih problema. Ili, njegovim riječima, neke ljude možda zabrinjava niska plaća ili previsoka stanarina, ali oni taj problem internaliziraju, loše raspoloženje ili anksioznost pripisuju poremećaju XYZ koji su si sami dijagnosticirali jer su točno takve simptome prepoznali u nekom digitalnom sadržaju.
– Tužno je što se zanemaruje da je upravo društvo uzrok naših problema – poentirao je taj stručnjak za mentalno zdravlje.
U pitanju je prava potpora
Rješenje tih problema, naravno, nije u ušutkavanju diskursa, pa ni psihoblebetanja. Mlađe generacije i milenijci u čiji je rječnik ušao terapijski govor trebali bi ponajprije shvatiti da je takav sadržaj tek početak, prvi korak koji trebaju napraviti ako osjećaju neke teškoće s mentalnim zdravljem. Također bi trebali shvatiti da pretjerano korištenje takvih izraza trivijalizira priču, pa čak i otuđuje i posramljuje one koji imaju stvarne probleme, a oni su im (jer kuže terminologiju) spremno nalijepili određenu dijagnozu. Društvo pak ne smije dopustiti da se razbukta kultura dijagnosticiranja, a ni kiberhipohondrija, jer to na duže staze ne rješava probleme mentalnog zdravlja kod mladih, nego ih zapravo pogoršava zato što ih udaljava od traženja stručne pomoći; traže je u blagoglagoljivoj online zajednici koja se razumije u psihologiju.
Na kraju, i brendovi moraju imati na umu da prekomjernim korištenjem popularnih psiholoških termina zapravo govore u vjetar i ne pružaju pravu potporu, ne ‘bildaju‘ odnos s ciljnom skupinom. Njima pak trendwatcheri savjetuju da s publikom, posebno generacijom Z, vode iskrene i empatične razgovore, služe se normalnim rječnikom i pristupe im u zajednicama u kojima se ona osjeća kao kod kuće. I, ono što je najvažnije, da pomognu stvarnim stručnjacima na društvenim mrežama, ali i organizacijama koje se bave mentalnim zdravljem, da do publike dopru prave, provjerene, točne informacije, a ne anegdotalni prikazi nekog mentalnog izazova, te da svakako i u svakom trenutku jamče sigurnost o povjerljivost podataka svima koji potraže pomoć. Psihoblebetanje, odnosno stručna terminologija u svakodnevnom govoru, samo po sebi nije sporno, problem je u tome kako se i kada upotrebljava.