Autor knjige The Power of Regret, Daniel H. Pink smatra da žaljenja ne treba minimizirati već optimizirati i pretvoriti ga u putokaz za bolji život
Malo je duša koje bi mogli iz srca zapjevati čuvenu numeru Edith Piaf 'Non, Je ne regrette rien', jer doista ne žale ni za čim. Osjećaj žaljenja zbog stvari koje su se učinile ili propustile napraviti, poznat je, ali i nepodnošljiv kod većine. No, umjesto da se juri za idejom života bez tog osjećaja koji izaziva krivnju, tugu, apatiju a nerijetko i mržnju prema samom sebi, je li ga bolje prigrliti? Što ako se žaljenja pretvore u nešto korisno, u, recimo, putokaze za bolji život?
Upravo to svoje čitatelje pita novinar i autor Daniel H. Pink koji je nakon godina istraživanja tog jedinstvenog osjećaja napisao knjigu 'The Power of Regret: How Looking Backward Moves Us Forward'. Naslov koji je na američkom tržištu izašao prije nepuna dva mjeseca, hvali publika i kritika, jer je Pink ideju o tome kako život treba živjeti bez žaljenja proglasio besmislenom, pa čak i opasnom. Do tog je zaključka došao nakon što je vodio niz razgovora s nizom stručnjaka iz različitih područja od biologije, psihologije do neurologije, ali i prikupio na desetke tisuća priča ljudi diljem svijeta koji su o žaljenju govorili bez zadrške.
Kategorije žaljenja
Kako prenosi američki medij NPR, jedan od bitnih zaključaka do kojeg je u svom istraživanju došao Pink jest da više ljudi žali zbog nečinjenja nego zato što su nešto uradili. U prosjeku, omjer je 2:1, a broj onih koji žale zato što nešto nisu, povećava se s njihovom dobi. Kako objašnjava Pink, ljudi si lakše mogu opravdati žaljenje zbog akcije, umiju izvući nekakvu korist, nešto dobro. Tako, primjerice, oni koji žale jer su se vjenčali za krivu osobu naći će neko 'ali barem' (krivo sam se udala, ali barem imamo divnu djecu). Kad se žali zato što se nešto nije učinilo toga 'ali barem' nema, jer nema ni akcije. Kako je novinarima NPR-a objasnio Pink, najviše se žali za propuštenim šansama, velikim stvarima, odnosno onima koje su od osobe tražile odvažnost, hrabrost, samouvjerenost poput 'da sam barem dao otkaz', 'da sam barem rekao što mislim', 'da sam barem tu osobu pozvao na spoj', 'da sam barem pokrenuo svoj biznis'.
– Imamo predrasude prema akcijama jer preuveličavamo količinu rizika i prepreka. Osim toga, planiramo previše, a poduzimamo premalo. Koji put ne shvaćamo da je akcija put do spoznaje. Mnogo se stvari shvati tek po putu – smatra Pink.
Također, naveo je da, osim tih žaljenja koja traže izlazak iz zone ugode, postoje još tri kategorije. Temeljna žaljenja odnose se na stvari koje nismo napravili, odnosno temelje koje nismo postavili ne bi li smo mogli voditi stabilan život (štedjeti za mirovinu, završiti fakultet itd.), dok se moralna žaljenja odnose na krivnju koju osjećamo jer smo napravili krivu stvar (bullying u mladosti, prevara u braku…). Socijalna ili 'connection' žaljenja odnose se na gubitke odnosa, najčešće obiteljskih ili prijateljskih. I premda se čini kako je najlakše izbjeći taj žal, jer - što se tu ima puno mudrovati, uzmeš slušalicu i nazoveš, Pink je u svom istraživanju otkrio da ljudi često strahuju da bi ta akcija mogla biti doživljena kao čudna, izazvati nelagodu.
Strategije optimizacije
Dobra je stvar što se svaka od kategorija žaljenja može povezati s nekom inherentnom ljudskom potrebom. Moralna žaljenja govore o potrebi za dobrotom, a ona zbog propuštenih prilika o potrebi za rastom. Socijalno žaljenje govori o ljudskoj potrebi za ljubavlju, a temeljna o potrebi za sigurnošću. Promatramo li žaljenja na taj način, postoji velika šansa da ona postanu prilično dobri putokazi za bolji i kvalitetniji život ili, kako tvrdi Pink, pogled unatrag može pomoći da se krene naprijed, ali samo ako se to čini na dobar način. Pod potonjim, kako piše NPR, autor misli na tri strategije koje je nazvao pogled 'prema unutra', 'prema van' i 'prema naprijed'.
Prva strategija, pogled prema unutra, odnosi se na promjenu uvjerenja o žaljenjima. Njih ne treba doživljavati kao propuste i nad njima plakati već ih gledati kao na lekcije. Budući da prema sebi znamo biti okrutniji nego prema ikome drugome, tijekom provođenja ove strategije treba uključiti i priličnu dozu suosjećanja prema vlastitom biću. Pogled prema van odnosi se na izvlačenje i suočavanje s osjećajem žaljenja (o njemu govorite, pišete), dok treća strategija na neki način kombinira prve dvije.
Drugim riječi, pogled prema naprijed uključuje izvlačenje konkretnih lekcija iz žaljenja te distanciranje samog sebe od procesa. Primjerice, neke se stvari možete zapitati u trećem licu (primjerice, što bi ta osoba (ja) napravila) ili što biste rekli vašem prijatelju/djetetu/supružniku da napravi da je na vašem mjestu. Korisno je zamisliti razgovor sa samim sobom za deset godina: hoće li toj osobi biti bitnije je li izabrala zeleni ili plavi automobil ili je li se javila starom prijatelju. I, kako piše Pink, cilj ne bi trebao biti minimizirati žaljenja već ih – optimizirati. Uspije li se u tome, velike su šanse da ćete uspjeti zapjevati šansonu s početka priče, stajati iza stihova Edith Piaf i doista ne žaliti ni za čim.