Bulent Gultekin, jedan od vodećih svjetskih autoriteta za financijska pitanja, gostovao je ovaj tjedan u Zagrebu kako bi održao seminar na Institutu za Inovacije, a sve u sklopu njihova projekta ’Advanced Program in Business’.
Gultekin je u svojoj bogatoj karijeri između ostaloga bio guverner Središnje Banke Turske, te glavni savjetnik za privatizaciju u Poljskoj, a danas predaje na vodećoj poslovnoj školi za pitanje financija Whartonu, koji spada pod okrilje sveučilišta u Pennsylvaniji. Za Lider govori o trendovima u kapitalizmu, ekonomskoj krizi, privatizaciji, Grčkoj, ugledu banaka...
O čemu govorite na svojim predavanjima? Što smatrate da odvaja pobjednike od gubitnika u kapitalizmu?
- Polaznicima seminara govorim o vještini stvaranja vrijednosti. Uobičajeno je u korporativnom svijetu da čelni ljudi u marketingu i operativci odlučuju o strategijama . No, ono što ja želim pokazati je kako im mi iz financijskog sektora možemo pomoći i usmjeriti ih pri donošenju odluka, te im pokazati praktične načine kako da usavrše svoje strategije. Isto tako puno govorim i o kupnji i objedinjavanju kompanija. O kakvim se tu strategijama radi, kako na najbolji način procijeniti vrijednost tvrtke, upozoravam na sve komplikacije u tom procesu... Ima puno razloga zašto se neko odlučuje na kupnju tvrtki , ali ja stvari gledam s financijske strane. Ono što mora biti najvažnije je da vam tvrtke koju kupujete ili pripajate donose zaradu, a ne da ulazite u posao samo zato jer imate prema njima imate neke afinitete. U svakoj korporaciji imate marketing, operativni i financijski sektor. Integracija tih tri sektora je nužna, ne možete imati jedno bez drugog. Ako jedan od njih nešto ne radi dobro, niti ostala dva ne mogu uspjeti. Ljudi iz marketinga moraju znati ponešto o financijama i obrnuto. Ako gledate samo u svom smjeru dolazi do profesionalne deformacije, a to nikako nije dobro za tvrtku.
Koji su trendovi, nove pojave u svijetu financija?
Pojava moćnih banaka u islamskom svijetu je jedna od novosti. Na globalnoj slici radi se tek o nekoliko postotaka njihovog udjela, no očito je kako one polako dolaze i žele imati veći udio u svjetskom poretku. Malezija , Dubai i Abu Dhabi tu danas prednjače. Također treba napomenuti i ’ private equity’ tvrtke koje se bave rizičnim ulaganjima. One kupe tvrtke, zadužuju se i onda ih nakon nekog vremena prodaju. To je trend koji se pojavio u Sjedinjenim Američkim Državama u 80-im godinama, a danas je to zanimljivo jer 35 posto malih i srednjih tvrtki u Americi, onih čiji kapital ne prelazi 500 milijuna dolara, upravo su pod takvim vlasništvom.
Radili ste u Poljskoj. Kako objašnjavate njihov ekonomski napredak nakon ulaska u EU?
Otišao sam u Poljsku u studenom 1989. i tamo sam bio sam prvi savjetnik za privatizaciju, budući da sam bio ministar za privatizaciju u matičnoj Turskoj. Trebao sam ostati samo dva dana , no stanje je bilo toliko očajno da sam odlučio pomoći i na kraju sam tamo proveo dvije godine. Moram reći da se smatram ključnim čovjekom za proces privatizacije u Poljskoj. Ja i moj kolega, te šestero studenata napravili smo program. Dogovorili smo se oko nekoliko stvari. Prvo smo morali paziti da izbjegavamo očite greške. Nismo dozvolili da vlasništvo svih tvrtki ode u ruke ljudi koji su bili na čelnim pozicijama ranije. Budući da je sve bilo u rukama ljudi iz ’Solidarnosti’ nastao bi kaos. Zahtijevali smo uvođenje zakonskih regulativa kakve su bile u Europi, budući da je to tržište na koje se Poljska trebala koncentrirati. No, ne postoji magično pravilo. Sto pedeset najvećih tvrtki ne mogu biti vođene na isti način kao i one manje, svakoj je trebalo drugačije pristupiti. No, najvažnije je bilo da sva moć ne dođe u ruke nekolicine ljudi, kao što se dogodilo u Rusiji, jer onda to nije slobodno tržište. Bilo je puno kritika da radimo sporo. No to je bio jedini način. Ne raditi ništa ludo ili ekstremno i biti strpljiv. Neke stvari su se mogle bolje učiniti, no razum i vjera poljskih ljudi su pomogli da cijeli proces bude uspješan.
Što s Grčkom? Kako vidite njihovu budućnost?
Velik broj ekonomista je upozoravao još u 70-ima što se može dogoditi kada države izrazito različite jedna od druge uđu u jednu zajednicu sa zajedničkom valutom, no nitko nije mislio da može biti ovako loše. Problem Grčke su oduvijek bili nestručan državni vrh, preveliki birokratski aparat, previše beneficija za radnike i slab izvoz. Oni su svoj problem rješavali stalnim zaduživanjem. Da se to sve nije dogodilo u vrijeme velike ekonomske krize sve bi bilo puno lakše. Sada su im ostale dvije opcije. Ostati na euru i čekati dugo vremena da se stvari stabiliziraju ili prijeći na prijašnju valutu, te pokušati postat konkurentan na globalnom tržištu što neće biti nimalo lako. Zasigurno će par mjeseci u Europi biti kaotično, nakon čega će se stvari stabilizirati. Države ne propadaju. No, ono što mene brine je pojava radikalnih političkih opcija u Europi. To je odgovor na činjenicu da Europa gubi moć na svjetskoj sceni. Amerika ima isti mentalni sklop, to je vladavina bijelog čovjeka, to Europljane ne straši. No sada dolaze ekonomski divovi Kina i Indija, a toga se užasavaju.
Institucije banaka gube na popularnosti. Zašto ih se ljudi boje i smatraju ih krivcima za ekonomsko stanje?
Uvijek je prisutan strah od snažnih institucija i akumulacije bogatstva. Taj strah od banaka je potpuno iracionalan.