Program Erasmus zamijenio je novi, Erasmus+, koji studentima omogućuje obavljanje stručne prakse ili studiranje u nekoj od država Europske unije te, rjeđe, u državama kandidatkinjama i potencijalnim kandidatkinjama za članstvo. Kad je riječ o Erasmusu u Hrvatskoj, nedvojbeno je sve popularniji među studentima. To je prepoznala i Europska unija koja je Hrvatskoj za prošlu godinu za taj projekt na raspolaganje stavila više od 85 milijuna kuna. Prema podacima Agencije za mobilnost, od 2009. do 2012. u programu je sudjelovalo 2786 hrvatskih studenata, od kojih je njih 525 bilo na stručnoj praksi.
– Iako za posljednje dvije godine podataka još nema, pretpostavljamo da je u Erasmusu u 2013. bilo oko 1300 studenata, a u 2014. više od 1500 – kaže Tina Šarić, načelnica Odjela za promidžbu i informiranje Agencije za mobilnost, napominjući da se te brojke odnose na zbroj stručnih praksi i studija. Prema njezinim riječima, hrvatskim su studentima najprivlačnije Njemačka, Austrija, Italija, Slovenija i Španjolska. Ja sam pak za svoje odredište odabrao Tursku, preciznije Ankaru, gdje sam kao erazmusovac tri mjeseca stažirao u tamošnjoj gospodarskoj komori.
Formalni uvjeti Kako bilo, student sam treće godine Vern’ova novinarstva, a cijela priča počela je u rano proljeće 2014. kad sam na službenoj stranici fakulteta opazio obavijest o predstavljanju programa Erasmus+. Budući da je studentski odlazak u inozemstvo vrlo popularan, htio sam i sâm biti dio toga, stoga sam otišao na predavanje o projektu i pokušao pohvatati sve detalje. Kolege iz ureda za međunarodnu suradnju održali su prezentaciju i upoznali nas s postupkom prijave u koji sam ubrzo i krenuo. Prije svega formalne stvari: ispunjena prijavnica, životopis, motivacijsko pismo, prijepis ocjena itd. Slijedi intervju na engleskome, po mogućnosti i na drugim jezicima, na kojemu se još malo govori o osobnim i poslovnim motivima te za kraj tri eseja na engleskom jeziku. Teme eseja banalne su jer je glavni cilj provjera znanja engleskog jezika. Nakon nekog vremena i obrade rezultata dolazi obavijest o tome jeste li zadovoljili uvjete za dobivanje stipendije. Nasreću, bio sam među dobitnicima i potraga za stranom tvrtkom u kojoj ću provesti tri mjeseca mogla je početi. Pronaći to mjesto nije bilo lako. Razlika između prakse i studiranja u sklopu Erasmusa+ jest u tome što si mjesto za praksu morate pronaći sami, za razliku od studija koji se nameću sami po sebi. Dobro se zna gdje ima studija za određeno područje, ali s tvrtkama uglavnom ne postoje nikakvi ugovori. Zapravo, nije mi bilo toliko važno u kojoj ću zemlji obaviti praksu. Najvažnije je bilo da na tri mjeseca odem izvan Hrvatske, upoznam se s novom kulturom, svladam pokoji jezik, upoznam nove ljude i što već sve slijedi s takvim iskustvom. Međutim, za to je trebalo poslati mnogo e-poruka i napisati isto toliko motivacijskih i sličnih pisama. Kad sam dobio pozitivan odgovor iz Ankare, nisam dvojio ni sekunde, nego svima obznanio da me od studenoga do veljače mogu naći u Turskoj.
Stažiranje u GK-u Budući da nisam radio ni u jednoj specifičnoj kompaniji, nego u gospodarskoj komori koja okuplja sve ankarske tvrtke, nisam ni imao klasične zadatke. Točnije, radio sam u odjelu Europske unije, koji nema baš previše veze s ostalim odjelima. Moj je glavni zadatak bio uspostaviti suradnju s hrvatskim tvrtkama kako bi studenti ankarskih sveučilišta mogli obavljati praksu u Lijepoj Našoj. Projekt se zvao ‘YİTAK’, odnosno ‘Yeni iş tecrübeleri için Ankara platformu’, to jest ‘Ankarski konzorcij za nova poslovanja’.Iako Tina Šarić tvrdi da je i Hrvatska sve atraktivnija za strane erazmusovce, pri čemu posebno velik interes vlada za gradove uz more, radeći na projektu ‘YİTAK’ uvidio sam koliko je teško nekoga uvjeriti da pokrene nešto novo, izvanrutinsko. Poslao sam više od petsto e-poruka hrvatskim tvrtkama i dobio samo nekoliko pozitivnih odgovora. Rijetke su bile zainteresirane za tu vrstu suradnje. Ipak, spoznao sam da to nije problem samo hrvatskih poduzeća. Naime, isti su posao za svoje zemlje imali slovački erazmusovac te njemačka erazmusovka s kojima sam dijelio ured. Njihov doprinos projektu bio je još slabiji od moga. – To je dobar projekt. Omogućuje turskim studentima jednostavniji odlazak u strane zemlje u kojima imaju priliku skupljati iskustvo. Kad je riječ o njemačkim tvrtkama, čini se da one više vole izravnu prijavu studenata. Ne žele se priključiti projektu zato što on podrazumijeva mnogo obveza – kaže Linda Busse. Linda je u Ankarsku komoru došla mjesec dana nakon mene. Njoj je ovo bio čak treći put da sudjeluje u projektu Erasmus. Nakon prakse u engleskom Derbyju i semestra u turskom Izmiru opredijelila se za Tursku te jesenas sletjela u Ankaru. Ne krije svoju ljubav prema toj zemlji. – Htjela sam ići bilo kamo u Tursku, slučajno sam završila u Ankari. Moj fakultet u Dortmundu poslao mi je ponudu za Gospodarsku komoru u Ankari. Jednostavno sam se prijavila, dobila potvrdan odgovor i završila ovdje – govori Linda koja ima mnogo iskustva s Erasmusom, ali svejedno se slaže sa mnom da je papirologija koja prethodi dolasku na praksu poprilično komplicirana. Jedna ju je stvar posebno živcirala.
Najteže s papirima – Najteže je bilo doći do vize. Ni u turskom veleposlanstvu u Njemačkoj, a ni u policijskoj postaji u Ankari, nije bilo lako dobiti vizu i boravišnu dozvolu. Prijaviti se za te dokumente bilo je najiritantnije od svega – kaže Linda. Na svu sreću, ja s vizom nisam imao takvih problema. ali kad je riječ o boravišnoj dozvoli, dijelio sam Lindine probleme, jer je stalno nedostajo još neki papir. Zahvaljujući Erasmusu, stažirajući u Komori i radeći na projektu, upoznao sam mnoge ljude čiji bi mi kontakt jednog dana mogao biti od velike koristi, posebno ako jednog dana poželim pokrenuti vlastiti posao, to više ako će on imati dodirnih točaka s Ankarom i Turskom. Ipak sam radio u instituciji u kojoj je registrirano više od 60 tisuća poduzeća, pa sam nešto i naučio o biznisu. Ali dobiti hrvatske tvrtke u kojima će stažirati turski studenti, e, to je bilo teško...