Odnos prema poslu se s godinama mijenja. Slično kao i drugi odnosi u životu, na primjer partnerski. Trebamo li pustiti da stvari idu svojim tokom ili biti ti koji će preuzeti kontrolu, a tako i odgovornost nad situacijom u kojoj se nalazimo?
Pitanje:
Među sretnicima sam koji u današnje vrijeme imaju posao, ali u zadnje vrijeme bez entuzijazma. Radim ovaj posao već 15 godina i nemam ništa više u njemu za naučiti. U početku sam se trudio za bonuse, slobodne dane i sl., ali već neko vrijeme odrađujem s pola snage jer stvari klapaju i tako. Pričao sam s prijateljem koji misli da sam se umorio, da nam svima trebaju novi izazovi, da moram i u životu i u poslu imati nekakav plan i da ću ako ovako nastavim dobiti otkaz. Možda i jesam umoran od ovog posla, ali gdje da sad nađem novi kad posla nema? I onda opet sve ispočetka: nova sredina, dokazivanje, prekovremeni... Muči me što se nedavno upravljačka struktura u firmi promijenila, pa moj prijatelj možda ima pravo kad kaže da ću dobiti otkaz ako se ne pokrenem. Nisam neradnik, ali nemam volje ili snage ili ambicije gristi za posao kao neki kolege "mladi lavovi". Ne vidim u tome smisao. Ne moramo svi imati plan, ne moramo svi biti odlikaši. Ili moramo?
Odgovor:
Vjerujem da su Vaši učitelji ili profesori, kao i moji, znali provući kroz nastavu rečenicu sličnu ovoj "sve ocjene su za ljude", želeći pri tome istaknuti da je prirodno ponekad dobiti svaku od njih. Koliko pamtim, ta se rečenica znala čuti kada bi neki učenik dobio slabiju ocjenu od očekivane. Pedagoški gledano, smisao je u tome da svi imamo pravo na propust, grešku, loš dan, žutu minutu ili slično. Izvrsnost je pojam koji se pojavio u govoru i očekivanjima unazad 20tak godina, posebno u poslovnom okruženju, i sjajna je stvar kada se u joj možemo prepoznati, no jednako tako nas naša povremena "neizvrsnost" čini ljudskim bićima koja jesmo.
Stoga ne, ne mislim da svi trebamo biti odlikaši. Jedino ne znam da li da na tom mišljenju budem zahvalna svojoj učiteljici iz osnovne škole, životnoj zrelosti, radnom iskustvu ili nečem/nekom četvrtom.
No, dozvolite mi da iznesem svoj pogled na Vaš opis situacije gdje mi se ne čini da je dilema "biti ili ne biti odlikaš" ključna. Ono što navodite o svojoj razini volje i energije, kao i vizije budućnosti ozbiljnije mi upada u oči. Kažete da Vam nedostaje entuzijazma, da nemate ni volje ni snage te da ste se umorili. I da stvari klapaju kako-tako i bez Vašeg truda. Kada na ovaj način postavite stvari, one djeluju kao pat pozicija, zar ne? Jer, niti Vas privlači postojeći posao, niti želite uploviti u nove poslovne izazove. Nemate plan. Dopustite mi da Vam odgovorim metaforički.
Usporedila bih odnos prema poslu s partnerskim odnosom. Novom vezom. Na početku veze smo zaljubljeni, ushićeni, lepršavi, imamo pregršt entuzijazma i planova za zajedničko vrijeme, izlaske, putovanja, pa i za budućnost. Naš novi partner nema mana (odnosno, mi ih ne vidimo!), a vrline nas obaraju s nogu. Ništa nam nije teško, ne osjećamo glad, a i sna nam treba puno manje. Možda se nešto slično s Vama dešavalo prije 15 godina, kad ste imali volje i entuzijazma za posao, kad ste grizli, trudili se, ostajali duže, dobivali bonuse...? Nakon nekog vremena veze, desi se neminovnost - partner više nije idealno biće kakvo smo vidjeli u početku, već osoba s manama, slabostima, potrebama drugačijim od naših. Lepršavost lagano blijedi i ulazimo u fazu kojoj ju (ili ga) vidimo onakvim kakav je. I zbog toga ga nastavljamo voljeti na jedan drugačiji, manje euforičan, ali trajniji način. Radujemo se onom sto nam je zajedničko, ali i uvažavamo i poštujemo ono sto je različito, učimo kroz odnos kako s tim. I treće, gradimo nešto novo, zajedničko, unikatno za svaki odnos... Sljedeća faza koja se može desiti u partnerskom odnosu (a tako i na poslu) je stagnacija. To je ono kada se razgovori i emocije dijele gotovo mehanički,kad ne ulažemo trud niti ideje u odnos i kad svari "idu svojim tokom"...kad nam se čini da sve znamo i da nas ništa ni pozitivno ni negativno ne može iznenaditi. Taj tok postaje rutina, a u rutini izostaje bliskost. Pa počnemo vjerovati da nam je sudbina dodijelila takav odnos i zaboravljamo da smijemo i trebamo preuzeti odgovornost za promjenu. Čini mi se da ste Vi upravo u ovoj fazi sa svojim poslom. Je li vrijeme da ga revdirate? Da vidite što je ono pozitivno u tom poslu? Što biste unutar njegovog poznatog konteksa mogli nadogaditi, promijeniti, isprobati..? A na čemu treba biti jednostavno zahvalan - je li to redovitost primanja, dobar odnos s kolegama, status i poštovanje koje uživate, struka koju volite...? Naime, ako ništa ne poduzmete i pustite da stvari idu svojim tokom, što će biti za 6 mjeseci? Ili za godinu dana? Možda će se pretpostavka Vašeg kolege obistiniti, možda i neće, no teško da ćete se jednog dana, ničim potaknuti, probuditi zadovoljniji i entuzijastičniji...
Pa kad revidirate svoj odnos s poslom koji obavljate, ukoliko ne pronađete dovoljno pozitivnog i onog na čemu ste zahvalni, to ce Vam biti signal da tražite nove mogućnosti, novi posao. U skladu s onim što danas pobuđuje Vaš interes, volju i entuzijazam. I tako ćete skupiti hrabrost za novi odnos, novo partnerstvo.
Razumijem Vašu dilemu. Uzmite si potrebno vrijeme za odluku. No nemojte pustiti da stvari dugo idu "svojim tokom"...ispostavit će se da je to - unazad.
Želite li (anonimno) postaviti pitanje na svoj poslovni izazov/dilemu/pitanje, pišite na adresu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ana-Marija Vidjak, edukator i coachwww.sto-ako-ipak.hr