Ni posvećena misija prevoženja Pape možda neće biti dovoljna za spas talijanskoga nacionalnog avioprijevoznika koji se opet našao u problemima. Vječnom bolesniku Alitaliji neki već ispisuju smrtovnicu, premda je žilavost velikih europskih avioprijevoznika nadaleko poznata i opjevana, pa ne treba nikada biti presiguran. Ovaj put povod je štrajk zaposlenika nakon postizanja dogovora uprave i sindikata kojim bi se rezale plaće i dijelili otkazi. Kompanija je zapravo odavno na samrti i jedva preživljava, ali talijanska vlada još nije voljna dopustiti posljednje pomazanje rupe bez dna o kojoj se s poslovne strane pišu samo najgore stvari.
Bez ‘nečije‘ hitne pomoći Alitalia će se naći u stečaju, a možda i prestati postojati u ovom obliku s obzirom na to da je teško naći iskupljujuće faktore u njezinu poslovanju. Posljednji pokušaj zaokreta pod vodstvom šefa Cramera Balla, dovedenog početkom prošle godine, oslanjao se na rezanje od milijardu eura u tri godine – otpuštanjem dvije tisuće zaposlenika i rezanjem plaća za 30 posto, no nakon pregovora sa sindikatima te su brojke osjetno smanjene.
U obranu prava
Ipak, ni reduciranje rezanja plaća na osam posto i broja otkaza na 1700 nije bilo dovoljno za uvjeravanje oko 12 tisuća zaposlenika koji su potpuno odbili dogovor i stupili u štrajk. Predsjednik kompanije na odlasku Luca Cordero di Montezemolo upozorio je one koji glasuju protiv sporazuma da će morati preuzeti odgovornost za propast kompanije, no to nije nimalo odvratilo nezadovoljne radnike. ‘Bilo je to bolno, ali odlučno glasovanje protiv kompanije koja dosad nije napravila ništa za preokret u poslovanju‘, stajalo je u izjavi sindikata. Odbijanjem i takvoga razvodnjenog plana radnici su zaustavili dobivanje 900 milijuna eura gotovine i realizaciju paketa pomoći od dvije milijarde dolara, a možda i presudili kompaniji i sebi.
[caption id="attachment_271994" align="aligncenter" width="671"]
Predsjednik kompanije Luca Cordero di Montezemolo upozorio je radnike da bi odbijanje dogovora o restrukturiranju moglo dovesti u pitanje opstanak kompanije, ali neuspješno[/caption]
Hitni vladin zajam
Iako u vladi premijera Paola Gentilonija odbacuju mogućnost nacionalizacije nakon što je već nekih sedam milijardi eura utučeno u Alitaliju, službeni Rim odlučio se na mostovni zajam od nekih 300, 400 milijuna eura, za što će zatražiti dopuštenje Europske komisije. Hitni zajam trebao bi kupiti vrijeme dok se ne nađe novi kupac, a već neko vrijeme nagađa se da je njemačka Lufthansa glavni interesent. No šef financija Lufthanse Ulrik Svensson ubrzo je takva nadanja ugasio jasno odbacivši bilo kakvu mogućnost preuzimanja. Imajući u vidu milijarde koje je Etihad ulio i kako je to završilo, teško je trenutačno vidjeti računicu za bilo koga.
>>> Talijanska vlast neće spašavati avioprijevoznika AlItaliju, Lufthansa zainteresirana za kupnju
Kada su Arapi ušli u Alitaliju u kolovozu 2014., dio dogovora bio je i otpis 900 milijuna eura duga kompanije prema talijanskim bankama, uglavnom Intesa Sanpaolu i Uni-Creditu, dok je ostatak pretvoren u vlasnički udio. Te iste godine izbjegnut je već jedan bankrot s injekcijom od 300 milijuna eura iz talijanske pošte, premda je tada najveći investitor s udjelom od 25 posto Air France-KLM odbio sudjelovati u dokapitalizaciji ako se ne ispune njegovi uvjeti (to, očito, nije učinjeno). Već tada ukupni trošak za porezne obveznike od 2008., godine u kojoj je Alitalia spašavana od propasti uz pomoć 20 privatnih investitora, do 2014. bio je procijenjen na 6,5 milijardi eura, a račun ima samo tendenciju rasta. Koliko je zapravo novca država dala od 1947. naovamo, nitko ne zna, međutim, sedam milijardi eura vrlo je konzervativna procjena, stvarni iznos može biti samo još veći.
Propalo restrukturiranje
Talijanski avioprijevoznik već je godinama u problemima, a s obzirom na to da su zaposleni odgovorili štrajkom na pokušaj šefa Cramera Balla da rezanjem troškova i otpuštanjem spasi kompaniju, očito je da stvari idu svom kraju. Odbijanjem njegova plana zaustavljen je kredit od 900 milijuna eura i realizacija paketa pomoći od dvije milijarde dolara. Hoće li država opet uskočiti?
Alitalia možda nije primjer uspješnog restrukturiranja ili vođenja, ali je zato vrhovni autoritet za dobivanje novca. Usprkos milijardama posljednjeg spasioca iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, kada je za 49 posto udjela Etihad istresao 1,7 milijardi eura (vlasnici preostalih udjela su Intesa Sanpaolo i UniCredit s po 15 posto te Alitalia i drugi koji drže 20 posto), potrebne promjene nisu provedene i sada se čini kako su potencijalni izvori svježeg kapitala iscrpljeni. Svi osim, naravno, uvijek pouzdane države koja će ponovno uskočiti barem sa zajmom, iako je sasvim jasno da je riječ o bacanju novca. Primjerice, Alitalia od 2009. do 2015. nijednom nije bila blizu plusa, samo je gubitak skakutao od godine do godine. Najgore je bilo 2013. i 2014. kada je minus bio malo manji od golemih 600 milijuna eura, a 2015. drastično je pao na ‘samo‘ 200 milijuna. Naći nekoga tko vjeruje u isplativost tko zna kojeg spašavanja po redu, osim radnika, praktički je nemoguće, kompanija u ovom obliku i tržišnim uvjetima realno nema smisao postojanja.
[caption id="attachment_271995" align="aligncenter" width="671"]
Oko 12 tisuća zaposlenika Alitalije odbilo je prihvatiti sporazum sindikata i Uprave o otpuštanjima i rezovima očekujući intervenciju države, ali to je malo vjerojatno[/caption]
Osim unutarnjih problema, avioprijevoznik se nikako ne uspijeva othrvati razbuktaloj konkurenciji niskotarifnih prijevoznika koji razmjenjuju nemilosrdne udarce baš u Alitalijinoj matičnoj luci u Rimu, kao ni efektu terorističkih napada na putovanje i turizam u Europi. Kao šlag na tortu očajne situacije, talijansko tržište ima neuobičajeno visok postotak niskotarifnih prijevoznika u usporedbi s drugim velikim europskim tržištima. Dok jeftini prijevoznici u Italiji čine 47 posto letova, u Njemačkoj je taj postotak 30 posto, a u Francuskoj 26,5 posto, što, jasno, čini veliku razliku. Prema analizi Financial Timesa, ne postoji gotovo nijedan razlog za spašavanje ili ulaganje u kompaniju koja još u ovom stoljeću nije ostvarila dobit i ne provodi dovoljno brzo restrukturiranje. U vrlo oštrom tonu ugledni poslovni dnevnik primjećuje da su i mnogi drugi suočeni s istim problemima, ali se bolje snalaze te zaključuje kako bi se dioničari konkurenata, poput Air Francea ili Lufthanse, trebali moliti za propast ili drastično smanjivanje Alitalije jer bi time bio srezan prevelik kapacitet i poslana poruka neumoljivim radnicima drugih velikih avioprijevoznika.
Žestoka konkurencija
Da je ova industrija postala izrazito konkurentna i nezahvalna za velike igrače, nije odavno nikakva tajna; jeftini prijevoznici, čiji je broj znatno narastao, ozbiljno su nagrizli tradicionalne. Dapače, jedan od rodonačelnika jeftinog avioprijevoza Ryanair u međuvremenu je postao najveći europski prijevoznik po broju putnika, a tržište je obogaćeno Wowom, Wizz Airom, Scootom, easyJetom i drugima koji utakmicu dovode do ruba održivosti. Za potrošače sjajno, no za tradicionalne prijevoznike i ne baš. Taktike borbe su različite, neki su ušli u cjenovni rat, uvijek vrlo riskantna odluka, drugi se orijentiraju na duge letove, područje u kojem niskotarifni prijevoznici zasad toliko ne konkuriraju, treći povećavaju broj odredišta, četvrti idu suprotnim smjerom i smanjuju svoje operacije, peti izravno konkuriraju vlastitim niskotarifnim brendom (Germanwings u vlasništvu Lufthanse), šesti kombiniraju (vlasnik British Airwaysa i Iberiana IAG počet će nuditi duge letove po niskim cijenama).
>>> Talijanska vlada odobrila zajam posrnuloj Alitaliji koja i dalje traga za kupcem
Uspjeh je dosad bio ograničen, usprkos širokom rasponu koncepcija, većina velikih avioprijevoznika i dalje teško održava poslovanje, pri čemu su u dosta slučajeva problem jaki sindikati koji sprječavaju veća rezanja. Čak se i kopiranje strategije novih, jeftinih konkurenata pokazalo problematičnim, iako na prvi pogled, ali samo na prvi, djeluje kao logičan odgovor. Uspostavljanje jeftinih varijanti u sklopu tradicionalnih prijevoznika nerijetko jednostavno kanibalizira onaj skuplji dio poslovanja (zašto suštinski istu uslugu platiti više ako nije nužno). Vladin zajam osigurao je funkcioniranje još neko vrijeme, prema procjenama samo do kraja ljeta, ali bez malog čuda postaje sve izglednije da bi Alitalia mogla biti ili demontirana ili drastično smanjena.
Vrijeme odluke
Za kompanije koje imaju osnovnu operaciju sposobnu generirati dobit pomoć u teškom trenutku ima smisla, no Alitalia odavno ne pripada toj kategoriji. Riječ je o uistinu teškom bolesniku s nizom problema koji već dugo preživljava isključivo na aparatima. S tim u vidu, postoji nekoliko načelnih opcija: ona u kojoj netko izvana opet ulazi u kompaniju i ona u kojoj država nastavlja ili prestaje pomagati. Čak i uz dobru volju, država s još anemičnom ekonomijom i brdom dugova teško može na dulji rok pomoći Alitaliji, pa su izgledi za opstanak veoma mali. Bez pomoći države i ulagača Alitalia tako može ili nestati u cijelosti ili se nanovo roditi kao znatno manja i spretnija kompanija, pri čemu će broj otpuštenih i plaće vjerojatno biti osjetno manji od onih predviđenih odbačenim dogovorom.