Nekada davno Večernji list imao je rubriku koja je bila pandan onoj koju su objavljivali britanski tabloidi na legendarnoj ‘page 3’.
Na duplerici su objavljivane fotografije obnaženih modela. U predinternetskoj eri nije bilo lako doći do takvih fotografija. Mladi novinari imali su stilske vježbe izmišljajući potpise, a ilustratori bi flomasterom zacrnili osjetljive dijelove anatomije, kako bi sve završilo u dovoljno mekoj varijanti. Sličan posao ‘zacrnjivača’ danas imaju tehničari na televizijama.
Praktički svakodnevno moraju ‘blurati’ – od lica maloljetnika ili sumnjivih tipova do natpisa na majicama svojih gostiju. A majica može imati nezgodnu poruku. Ili, još gore, komercijalnu. Bluraj sve što nije plaćeno! Pa se blura i slika, ali i tekst. Tako Marija Gamulin radi u odnosima s javnošću, i to u jednom trgovačkom centru, ali ne zna se u kojem. Pričala je ona u središnjem Dnevniku HTV-a na Tri kralja o rastu prometa od 30 posto. No apsurdna pravila ostavila su gledatelje bez informacije o tome koji je to šoping-centar tako dobro utržio jedini radni zimski blagdan. Tek je kamera odala da je riječ u City Centeru One. Ali, eto, sve je napravljeno ‘by the book’, i nitko neće moći optužiti HRT-ovce za prikrivenu reklamu. Može ih se optužiti samo za nepotpunu informaciju, ali za to se ne snose sankcije.
Takva paranoja nije svojstvena samo javnoj TV. Vrhunac bedastoće bio je izvještaj s otvaranja jednog pogona na komercijalnoj telki. Poslikalo se ministra koji je kao glavna zvijezda presjekao vrpcu, ali nigdje ni riječi o tome koji je to pogon i o kojoj je tvornici riječ. Tvrtka nije platila, pa ne može na ekran. Nije ni ministar, pa može. A postoji i još jedan razlog. Upravo su televizijski djelatnici poznati po pinki koju znaju uzimati za ubacivanje svojih ljudi na ekran. Pa su sitnoj korupciji šefovi doskočili − velikim idiotizmom.