Hrvatska je u kapitalizmu relativno kratko, tek 25 godina, a rezultat toga je da su trenutno na mnogim bitnim pozicijama u državi ljudi koji su odrasli i obrazovali se u socijalizmu ili tek u početnim godinama Hrvatske neovisnosti. Za posljedicu, imamo vođe koji, čini se, ne razumiju baš najbolje neoliberalni kapitalizam i zato ga se boje, jer se ljudi boje nepoznatog.
Možda ne bi bilo loše pogledati zemlje kojima se Hrvati dive, koje su nam uzor i na koje se često pozivamo kao cilj kakvi bi mi htjeli biti. Vjerujem da će se većina nas složiti da su to Njemačka, Švicarska, SAD, Velika Britanija, Kanada itd. Ali ako pogledamo popis zemlja za koje se može reći da u njima u ekonomskom smislu vlada neoliberalni kapitalizam, sve navedene zemlje će se sigurno naći na tom popisu. Međutim, tada protivnici neoliberalnog kapitalizma kažu da su primjerice u Švedskoj socijalni standardi znatno viši, Švicarska čak i isplaćuje osnovni dohodak svim građanima. Ali ono što oni prešute, ne znam da li namjerno ili zbog neznanja, je činjenica da su te zemlje prvo neoliberalnim kapitalizmom došle na visoku razinu razvijenosti, a tek potom su krenule jačati socijalnu komponentu. Dok se kod nas inzistira na obrnutom pristupu, a najveći zagovaratelji toga su upravo sindikati.
Neoliberalni kapitalizam ne znači privatizaciju apsolutno svega (šuma, voda, zdravstva). Neoliberalni kapitalizam znači da država treba minimalizirati svoju prisutnost u gospodarstvu. Država treba osigurati usluge koje poduzetnicima nisu isplative, privatizirati sva poduzeća koja nisu od strateške važnosti (zadržati infrastrukturna poduzeća i određena prirodna bogatstva poput vode, ali može dati koncesije na korištenje istih), pružati usluge obrazovanja i brinuti o pravnoj sigurnosti i obrani. Nadalje, treba smanjiti poreze što je više moguće, posebno one na dohodak kako bi zarađenim novcem raspolagali oni koji ga zarade, a ne država, jer država nije efikasna u njegovoj alokaciji. Država se treba brinuti da poslovno okružje bude što stabilnije i pouzdanije, tj. što predvidljivije, te regulirati samo stvari poput razine zaštite okoliša ili kvalitete proizvoda s ciljem zaštite potrošača. Iz svega ostaloga, država se treba maknuti što je to više moguće i prepustiti tržišnim mehanizmima da odrade svoje.
Međutim, jedna od najjačih interesnih skupina koja to sprečava su sindikati. Sindikati stalno traže intervenciju države u zaštitu radničkih prava, podizanje minimalne plaće... I tu oni potpuno promašuju svoju ulogu, a da toga, vjerojatno, nisu ni svjesni. Naime, normalna uloga sindikata je da se olakša pregovaranje o uvjetima rada između poslodavaca i sindikata u sustavima koji zapošljavaju velik broj ljudi. Poslodavcu je lakše pregovarati s jednim predstavnikom nego s nekoliko tisuća (ili čak desetaka ili stotina tisuća) ljudi. Međutim, zahtjevi sindikata bi trebali biti razumni, iako je cilj ispregovarati što bolje uvjete za članove sindikata, treba se uzeti u obzir i kakav to efekt ima na poslodavca. Jer ako sindikat ucijeni poslodavca da pristane na previsoke plaće za radnike (iako su radnicima to i dalje možda premale plaće) koje on dugoročno ne može isplaćivati, kroz srednji i dugi rok poslodavac će izgubiti na konkurentnosti i biti prisiljen ili smanjiti plaće ili otpuštati radnike. Također, takvim odnosom prema kapitalu sindikati zapravo rade protiv kvalitete svog članstva. Naime, u zemljama poput Njemačke, Švicarske i sličnih, bolji radni uvjeti i više plaće su rezultat veće produktivnosti radnika zahvaljujući upravo većoj količini kapitala nego kod nas. Drugi zadatak sindikata je zaštita radničkih prava, ali u okviru zakona. Dakle, ako poslodavac narušava radnička prava, tada sindikati trebaju reagirati, a ne po svaku cijenu tražiti isključivo dizanje materijalnih radničkih prava. Trebaju se koncentrirati na sprečavanje mobinga, rodne neravnopravnosti i slično.
Ali vratimo se na neoliberalni kapitalizam. Ono što sindikati ne shvaćaju je da neoliberalni kapitalizam zapravo štiti prava radnika, iako on ne predviđa minimalnu plaću, te predviđa lakše otpuštanje radnika. Pa kako je to moguće? Zapravo vrlo jednostavno. Kada poslodavci mogu samostalno odlučivati koliko žele platiti radnika i kada znaju da ga mogu jednostavno otpustiti ako bude potrebe za tim, onda su i puno skloniji zapošljavanju novih radnika. A niti jedan poslodavac neće otpustiti kvalitetnog radnika ako ne mora. To im je zadnja opcija jer znaju koliko je teško naći kvalitetnog radnika. Samim time bi poduzeća postala konkurentnija i imala veću potrebu za zapošljavanje, a s obzirom da bi se manje bojali zapošljavati nove ljude, zaposlenost bi brže rasla. I onda, kada se nezaposlenost spusti na niže razine, poslodavci se međusobno počinju boriti za kvalitetne zaposlenike i time dolazi do porasta plaća i ostalih prava i beneficija za zaposlenike. Također, manji porezi na dohodak bi rezultirali povećanjem sklonosti poslodavaca da povećavaju plaće svojim zaposlenicima. A ništa od toga nije potrebno regulirati zakonom, nego se sve to dogodi kroz tržišne mehanizme neoliberalnog kapitalizma. I tada bi imali zdrave temelje za gospodarski rast, čime bi se i državni proračun bolje punio, pa bi se i socijalna prava moglo podignuti na održiv način.