Dok topovi govore, muze šute. Prema istoj logici, dok traju izbori, biznis se pritaji, pa su i ove dvije stranice u znaku politike. Poduzetnici čekaju, menadžeri u državnim i javnim poduzećima strepe, a stranački favoriti već su sastavili svoje nove ekipe i počeli su se pakirati u urede dosadašnjih šefova poželjnih kompanija.
A onda se dogodio Most, i biznis sad stoji još postojanije. Stala je i burza. ‘Investitori čekaju dogovor o vladi i reformama’, tvrdi broker Roman Rinkovec. HDZ, SDP i Most spremaju se na navodno programske pregovore, ali nitko ne bi odbio biti na čelu te, čijegod, pa makar i reformske vlade. Do utorka smo dobili već šest premijerskih kandidata, među kojima je i jedan umirovljenik, a mandatarska inflacija bujat će u vremenu pregovaračkih spinova. Zaista, kako izabrati premijera koji neće imati kompaktnu saborsku većinu? Upravo zbog tog razloga, on ne mora imati političku snagu kao u vremenima poslije Tuđmana. Naime, politička vlast će se prema svemu sudeći preseliti prema Saboru, koji bi mogao imati znatno jaču i zakonodavnu, a pogotovu kontrolnu funkciju. Zato bi se mandatara, odnosno premijera, sad moglo birati manje političkim kriterijima. Dakle, u obzir bi mogao doći i javni ili pozivni natječaj. (Jer, iako su izbori u načelu politički natječaj, birači se nisu mogli opredjeljivati na temelju činjenica jer ni SDP ni HDZ nisu izašli s jasnim programom).
Dakle, poslodavac (Sabor, koji bi trebao biti nadzorni odbor novoj vladi) propiše uvjete i zada parametre: obveza provođenja reformi u pravosuđu, državnoj upravi i teritorijalnom ustroju... S konkretnim rokovima, uz gospodarski rast koji mora biti bar za jedan posto viši od regionalnih konkurenata i uz jasan odnos prema javnom dugu, izvozu, monetarnoj politici... I onda se traži krizni menadžer, netko poput Darka Šketa, koji je uspio izvući Pevec iz stečaja. Kad se tisuću ljudi javi za taj posao, angažiraju se headhunteri koji će ispitati sve kandidate prema surovim pravilima korporativnog sektora – od poznavanja političkog menadžmenta do provjere stranog jezika, inteligencije, opće kulture, psihotesta... Jedno ili nekoliko imena onda se proslijedi političarima u Sabor na konačno odlučivanje. Mandat na kraju dobije onaj koji uspije okupiti najbolju ministarsku ekipu. Utopija? Naravno, ali upravo zato je korporativni sektor u Hrvatskoj, uz sve svoje velike mane, znatno efikasniji od državnog. I baš zato država treba kriznog menadžera.