Iako najavljena kao prvi domaći dokumentarac o igranju videoigara i opasnostima koje mladima prijete od njih, ‘Djeca virtualne stvarnosti‘ mnogo su bliža nekom produženom prilogu lifestyle emisija tipa Exkluziv ili podcastu u kojem temu obrađuje nadobudni YouTuber. To se prvenstveno odnosi na produkciju koja izgleda kao da je u nju uloženo desetak kuna, no brojne zamjerke moguće je uputiti i odabiru sugovornika; u filmu Dariusa Autema Adsuma, naime, ne čujemo nijedno svjedočanstvo bivšeg ili sadašnjeg ovisnika o videoigrama iako se ta prijetnja provlači kao lajtmotiv čitave priče. Usprkos tome, riječ je o donekle interesantnom uratku, ponajprije u dijelovima u kojima riječi stručnjaka prepušta na ‘analizu‘ trojici osnovnoškolaca.
No, krenimo od početka. ‘Djecu virtualne stvarnosti‘ otvaraju spektakularni prizori završnica velikih esport natjecanja i najpopularnijih igara današnjice, preko kojih se nižu alarmantni podaci poput onih da prosječni klinci u dobi od devet do šesnaest godina svakodnevno ‘vise‘ na Playstationu. Među njima je i informacija da će ih jedan posto završiti kao ovisnici o videoigrama, što se, navodi autor filma, bitno ne razlikuje od ovisnosti o drogama ili kocki.
>>>VIDEO: Top 10 videoigara u 2017.
S druge strane, navedene su i koristi videoigara za razvoj djeteta koje čak i nadmašuju ono negativno. Tako je dokazano da naslovi poput nogometne simulacije ‘FIFA‘ ili bestselera ‘Fortnite‘ pomažu u razvijanju motoričkih i kognitivnih sposobnosti, a doprinose i bržoj socijalizaciji. Većinu igara moguće je igrati i online, što pak nerijetko dovodi do žestokih verbalnih obračuna između članova tima. S time se najmlađi sugovornici prilično uspješno nose, kao uostalom i s drugim opasnostima koje ‘vrebaju iza ekrana‘. Samim time, čitava priča u ovom dokumentarcu djeluje malo prenapuhano, posebno jer ponuđena stručna rješenja povremeno izgledaju previše jednostavno, ako ne i banalno. Primjerice, roditeljima se predlaže potpisivanje nečega nalik ugovoru o dopuštenoj dozi Playstationa s djetetom ili ograničavanje igranja na pola sata ili sat vremena dnevno, što s obzirom na kompleksnost današnjih igrica nije dovoljno ni za prelazak jednog levela.
Znatno uvjerljivije zvuče upozorenja prema kojima je od presudne važnosti pratiti dobna ograničenja na videoigrama, a nije naodmet ni upoznati se s omiljenim hobijem svoga djeteta ili mu se čak i pridružiti u igranju.
>>>Good Game Arena: Zašto se odrasli ljudi druže igrajući videoigre?
U konačnici, ‘Djeca virtualne stvarnosti‘ ne pružaju gledatelju nikakve ozbiljnije zaključke, ali mogu funkcionirati kao korektan uvod u ozbiljnije proučavanje ovog fenomena, fenomena čiji će rast dodatno povećati VR i različiti izumi zahvaljujući kojima ćete se doslovno ‘naći‘ u videoigri. Zbog svega toga, ne treba čuditi ni iskustvo jedne majke čijim je sinovima paljenje igrače konzole vrhunac svakoga dana, ponajprije jer se ni sama ne ‘skida‘ s Facebooka i interneta.