Signali s tržišta su jasni - pali se crveni alarm zbog nestašice profesionalnih menadžera. Međutim, suprotno tržišnim pravilima, u ovoj branši izostanak ponude i povećana potražnja nisu utjecali na let menadžerskih plaća u nebesa. Dapače, čini se kako je cijena rada menadžera ostala na razinama koje su uspostavljene nakon krize. Naravno, one su niže no što je to bio slučaj u pretkriznom razdoblju.
Po uzoru na legendarnu meksičku sapunicu ‘I bogati plaču‘ moglo bi se reći da i hrvatski menadžeri plaču jer imaju malu plaću. To bi mogla biti i rugalica stranih menadžera koji zbog nestašice kvalificiranog kadra u Hrvatskoj dolaze na pozicije umjesto domaćih menadžera i za svoj rad ubiru puno više novaca.
- Kad nema domaćih menadžera, dovode se strani, za što se odrješuje kesa jer je, valjda, logika da stranac vrijedi više od domaćeg čovjeka. Tako se nedavno jedna financijska institucija zahvalila hrvatskom predsjedniku uprave i na njegovo mjesto postavila stranca koji mjesečno stoji dvostruko više od bivšega hrvatskog kolege. Hoće li i koliko više mjesečno zarađivati Grk Konstantinos Nempis od Davora Tomaškovića kad preuzme kormilo Hrvatskog Telekoma, nemoguće je saznati. Priča se, ali ne može se dokazati, da su strani menadžeri u upravama međunarodnih kompanija koje posluju u Hrvatskoj, u pravilu znatno bolje plaćeni od domaćih članova uprava - piše Ksenija Puškarić u članku koji se bavi menadžerskim plaćama objavljenom u novom broju Lidera.
Zašto su stranim menadžerima plaće veće
Esad Čolaković, direktor Hrvatsko udruženje menadžera i poduzetnika Croma tumači to na primjeru velikih multinacionalnih kompanija koje posluju na različitim tržištima i u vrlo diverzificiranim uvjetima privređivanja.
- Za njih je uobičajeno da za direktore ponajprije traže domaće stručnjake, a njihove osnovne plaće prilagođene su lokalnim prilikama dok se ukupni kompenzacijski paket određuje pravilima nagrađivanja same organizacije. Posljedično, za isti rukovodeći status u različitim organizacijskim jedinicama, dolazi do značajnih razlika u relativnoj vrijednosti menadžerskih plaća i to je često motiv za vrbovanje ili karijerne odluke koje menadžerski donose sami - pojašnjava direktor Crome.
Isak Nuhić iz konzultantske tvrtke Admetam Business Consultants dodaje kako velike multinacionalne kompanije plaćaju izvrsno svoje menadžere u regiji, ali velika većina podružnica multinacionalnih kompanija su samo distribucijski entiteti te tu govorimo o manje-više direktorima prodaje. U mnogo većem problemu su, prema njegovu mišljenju, male i srednje tvrtke u privatnom vlasništvu, osobito njihov monopolistički način upravljanja u kojem je posljedično smanjen i prostor za povećanje plaća.
Jedna osoba preuzima dvije do tri razine odlučivanja te joj direktno odgovara 25-30 ljudi, a tako se paralizira upravljačka struktura tvrtke te organizacija efektivno niti ne postoji jer se sve odluke donose na samo jednom mjestu.
- U takvim organizacijama nemoguć je razvoj kvalitetnog upravljačkog kadra unutar same tvrtke bez obzira koliko inteligentne, sposobne i vrijedne radnike tvrtka ima. Izvrstan primjer je Agrokor koji se raspao upravo zbog toga. Jedan čovjek je monopolizirao upravljanje tvrtkom, a svi ostali ‘menadžeri‘ su bili samo kućice na organizacijskoj shemi - kaže Nuhić.
Oslanjanje na jeftinu radnu snagu
Nedostatak kvalitetnog upravljačkog kadra izražen je na svim razinama - od uprava do vođa pojedinih odjela i uskoro će tvrtke morati redefinirati svoje strategije.
- Kompanije se uglavnom zadovoljavaju kadrom koji ne odgovara u potpunosti zahtjevima i odgovornostima pozicije. Upravo deficiti u upravljanju rezultiraju nižim profitima i dodanoj vrijednosti naših kompanija u usporedbi sa Zapadnom Europom. Poslovni model regije se i dalje uglavnom oslanja na jeftinu radnu snagu. Mnogi nisu ni svjesni koliko unutarnje neefikasnosti pokrivaju niskom cijenom rada. Međutim taj model je već danas pod velikim pritiskom i tvrtke će morati redefinirati svoje strategije - upozorava Nuhić koji ukazuje na još jedan problem - opsjednutost IT rješenjima i digitalnom transformacijom koja se ‘predstavlja kao srebrni metak koji će riješiti sve probleme tvrtke te podići efikasnost za XYZ %‘. Trebalo bi više ulagati u upravljačke kadrove, koji su pored investicija u razna IT rješenja često zanemareni.
- Ne postoji IT sustav koji može zamijeniti snažan menadžment koji razumije tržište, zna gdje i kako tvrtka zarađuje novac te prije svega daje snagu odlučivanja ljudima kojima upravlja te stvara povjerenje, odgovornost i entuzijazam u organizaciji - zaključuje konzultant Nuhić.
S time se slaže i Čolaković koji naglašava da u Hrvatskoj nemamo baš zavidnu tradiciju tržišnog gospodarstva niti razvijenu ponudu elitnih škola poslovne administracije. Usprkos tome, kao i u sportu, medicini ili nekim znanstvenim disciplinama, mnogi domaći menadžeri uspjeli su se dokazati kao vrhunski profesionalci – prvo kao vodeći ljudi u hrvatskim poduzećima, a zatim kao čelnici čitavih divizija najvećih multinacionalki. Neki među njima postali su predsjednici uprava velikih europskih korporacija.
- Odlazak tih ljudi veliki je gubitak za razvojne potencijale hrvatskog gospodarstva i to opet nije samo pitanje novca nego i razvojne perspektive države i životnog standarda građana. Naime, kakvu god razvojnu strategiju i industrijske politike jednog lijepog dana napokon donesemo, nju će morati ostvariti konkretni poduzetnici i menadžeri ili će to ostati mrtvo slovo na papiru - poentira Čolaković i pritom apostrofira važnost da se što prije pobrinemo za problem potplaćenosti domaćih menadžera koji će iseliti u svijet gdje se njihov rad više cijeni.
Detaljnije o staklenom stropu koji su dotakle menadžerske plaće u Hrvatskoj čitajte u novom broju tiskanog i digitalnog Lidera.