Prema projekcijama Međunarodne agencije za energiju (IEA), Europski elektroenergetski sektor će zahtijevati ulaganja na razini od oko dvije tisuće milijardi eura u sljedećih 25 godina, kako bi podržao potražnju za električnom energijom, dekarbonizaciju proizvodnog portfelja i zamjenu zastarjele energetske infrastrukture, kaže Daniel Lenardić iz KPMG-a.
Pojašnjava kako se navedene procijenjene investicije u dvije trećine udjela odnose na izgradnju novih proizvodnih kapaciteta, dok preostala trećina obuhvaća investicije u prijenos i distribuciju. Uz zamjenu postojeće, većim dijelom desetljećima stare, infrastrukture, dodatni pokretač ovih potreba za novim investicijskim ciklusom su obnovljivi izvori energije (uslijed svoje inherentne nestabilnosti i lokacije ovih postrojenja), nove tehnologije i generalna digitalizacija energetskog sektora (pametne prijenosne i distributivne mreže).
- Pogledamo li strukturu investicija u Europskoj uniji, kao i u Hrvatskoj i užoj regiji, zanimljivo je primijetiti da je investicije u proizvodne kapacitete moguće grupirati u dvije kategorije, objekte koji su građeni u zadnjih desetak godina, a koji su većinom fokusirani na investicije u obnovljive izvore i plinske kapacitete, te objekte koji su građeni prije 30 i više godina, a koji se odnose na tradicionalne generacijske kapacitete (velike hidroelektrane, termoelektrane svih tehnologija i nuklearne pogone), tumači Lenardić.
U okviru 7. Konferencije o energetici koja se održava 5. lipnja u zagrebačkom hotelu Westin u organizaciji poslovnog tjednika Lider i pod pokroviteljstvom Ministarstva zaštite okoliša i energetike Daniel Lenardić iz KPMG održat će izlaganje na temu „Investiramo li dovoljno u energetiku?“.Prijavite se!
Dodaje kako su s obzirom navedenu strukturu kapaciteta, procjene savjetodavne kuće KPMG da će do 2025. godine u Europi biti potrebno zamijeniti preko 250 GW proizvodnih elektroenergetskih kapaciteta. - Tijekom posljednjih godina ekonomske krize, ovaj se investicijski ciklus nastavio relativno stabilno u zemljama Zapadne Europe, za razliku od zemalja CEE regije, gdje je kriza značajno utjecala na broj i veličinu investicijskih projekata, uključujući i Hrvatsku i užu regiju.
Efekti ekonomske krize su posebice utjecali na velike energetske projekte i investicije, koji neminovno zahtijevaju uključenost i podršku država, te je stoga značajan dio investicija koje su se tijekom krize događale bio fokusiran na manje projekte, posebno u sektoru obnovljivih izvora, dodatno potaknut investicijskim poticajima i shemama otkupa energije. Stoga su danas, smatra, potrebe za obnavljanjem energetske infrastrukture u Hrvatskoj i zemljama regije još izraženije, što je vidljivo iz niza planiranih investicijskih projekata na nacionalnoj razini.
- Za Hrvatsku je dodatno specifična okolnost transformacija energetskog sektora prema standardima EU i zajedničkog tržišta, kao i prilike koje zbog svojeg geografskog položaja (ali za sada ne i spremnosti svoje energetske infrastrukture) može iskoristiti u smislu sigurnosti opskrbe i sudjelovanja u lancu dobave energetskog sektora uže i šire CEE regije. Navedene prilike predstavljaju značajan potencijal, te se generalno podudaraju s globalnim trendovima kretanja cijena i globalizacije tržišta energenata, kao i sa EU strategijom integracije energetskog sektora. Međutim, iste traže uspostavu čvrstih okvira suradnje na regionalnoj i lokalnoj razini, što još uvijek predstavlja ključne izazove realizaciji značajnije integracije i koordinacije projekata koji prelaze lokalne hrvatske okvire, istaknuo je.
Aktivnosti prilagodbe regulacije i poslovanja sektora, regionalizacije i širenja trgovanja energijom na užu regiju, kao i niz najavljenih investicijskih projekata, možemo promatrati kao značajno ubrzavanje dinamike razvoja energetskog sektora u Hrvatskoj, odnosno ambiciju sudionika ovog sektora na dalje širenje i vlastiti razvoj, te korištenje trenutno povoljnih globalnih trendova i međunarodnog političkog i financijskog okruženja, drži Lenardić koji ipak naglašava kako je za uspješnu realizaciju transformacije ovako kompleksnog, te tehnički i financijski izazovnog sektora, potrebno osigurati adekvatnu političku i strukturnu podršku, jasan konsenzus i prioritete, dosljednost u pripremi i provedbi od strane svih relevantnih dionika, te postupno ponovno izgraditi industrijske i organizacijske kapacitete koje godinama nismo imali prilike koristiti. Navedeno preostaje ključan izazov u realizaciji naših ambicija, zaključuje.