Ana Hajnal voditeljica je financija globalnog odjela medicinskog poslovanja u farmacetuskoj tvrtci F. Hoffmann - La Roche, za kojeg osmišljava financijske strategije te radi i živi u švicarskom Baselu. Karijeru je postepeno gradila na hrvatskom tržištu, najprije u financijama prijevozničkog sektora (osam godina u Hrvatskim željeznicama te kao šefica financija u Swissairu za Hrvatsku i BiH), pet godina radila je u Hrvatskom telekomu, a u La Rocheu je zaposlena posljednjih deset godina, od kojih je šest godina vodila financije za hrvatsko tržište.
Kada zbrojite vaša iskustva sa svih svjetskih tržišta, možete li napraviti neku paralelu o načinu uspona u karijeri na lokalnoj (hrvatskoj) i globalnoj razini? Je li, po vašem mišljenju, mlađoj generaciji menadžera lakše pristupiti globalnom tržištu rada i zbog čega?
- Uspon u karijeri je svugdje zahtjevan. Globalne kompanije su značajno veće, imaju više sredstava na raspolaganju pa lakše zapošljavaju ljude sa najboljim kvalifikacijama i iskustvom. Mislim da je, stoga, lakše uspjeti na lokalnoj razini. Konkurencija je naprosto manja ili, kako kažu, lakše je biti ‘big fish in a small pond‘ (velika riba u malom ribnjaku). Vjerujem da je danas lakše pristupiti globalnom tržištu rada zbog lakše dostupnosti informacijama i sveopće globalizacije.
Koje su danas ključne vještine koje se globalno traže od menadžera?
- Manje se traže menadžeri, a sve više lideri. Kompanije traže ljude koji će znati inspirirati djelatnike te prepoznati i istaknuti njihove talente. Lideri se ne pitaju kako da čim više toga izvuku iz djelatnika nego kako im pomoći istaknuti svoje najbolje kvalitete. Traže se ljudi koji će zaposlenicima pružiti potporu, disciplinu, edukaciju i pripremati ih za slijedeći korak u karijeri.
Koji je bio vaš prvenstveni motiv za odlazak u inozemstvo i kako danas izgleda vaš radni ritam?
- Bilo je nekoliko motiva za odlazak. Prvenstveno potreba za daljnjim rastom i razvojem, ali i potreba da potvrdim da su moje kvalitete i iskustvo dostatni u globalno kompetitivnom okruženju (vraćamo se na priču o velikoj ribi u malom ribnjaku). Snažan motiv mi je bio i da poslužim kao uzor svome sinu.
Što ste svojim odlaskom dobili, a što izgubili?
- Dobitak je na strani proširenja vidika, stjecanja novih vještina te usvajanja novih znanja. Sjajno je iskustvo raditi u pravom globalnom okruženju gdje se isprepliću različite kulture i običaji. Ovakvo iskustvo vam pomogne da shvatite koliko je svijet mali. Moje kolege mijenjaju radna mjesta u prosjeku svake dvije godine i pri tom im nije problem odseliti se na drugi kraj svijeta jer im je nova pozicija zanimljiva ili obećavajuća. Sve se promatra kroz prizmu napretka i rasta. Gubitak je svakako na emotivnoj i socijalnoj strani. Kako se ljudi vrlo često sele teško je kreirati ‘društveni krug‘. Hrvatska je zemlja divnih i toplih ljudi, ali nismo to u potpunosti osvijestili i nedovoljno to cijenimo. Moraš otići da bi Hrvatsku znao voljeti.
Možete li izdvojiti neke prednosti i nedostatke činjenice da dolazite s ovog podneblja?
Rekla bih da nam je glavna prednost ustrajnost. Ljudi na našim prostorima ne mijenjaju poslove često, a raditi isti posao godinama je doista jako zahtjevno i traži puno osobne motivacije. Mislim da smo stoga razvili rezistenciju i upornost. Ne odustajemo lako. Nedostatak je svakako naš skromni obrazovni sustav koji nas ne priprema za tržište rada niti ne omogućuje potrebna znanja. Primjerice, ne vidim niti jedan razlog zašto sve kolege iz Skandinavije govore savršen engleski jezik, a mi baš i ne.
Koji su trenutno najveći izazovi s kojima se suočavate?
- Upravljanje radnim vremenom. Rad u globalnom okruženju traži suradnju sa kolegama u svim vremenskim zonama. Radno vrijeme je stoga vrlo fleksibilan pojam i traži veliku disciplinu. Nostalgija za Hrvatskom je također veliki izazov, bez obzira na učestalost posjeta.
Što biste izdvojili kao vaš najveći uspjeh u karijeri?
- Svi uspjesi su mi važni. Svaki je bio najveći u datom trenutku i njegujem uspomene na njih.