Na siječanjsku depresiju nisu imuni ni kolumnisti. Nekoliko dana trajalo je mučenje s odabirom teme za ovotjedne Ekonomalije. Sve su bile baš pesimistične. A nije neko zadovoljstvo svojim pisanjem vlastitu siječanjsku depresiju prenositi nedužnim čitateljima.
Spas se ukazao u pred članku s portala ideje.hr. U dva nastavka objavljen je tekst o industrijskoj politici mladog ekonomiste Karla Vujeva, asistenta na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Već sama činjenica da se pojavio mladi ekonomist koji se zanima za industrijsku politiku bila je iznenađenje. Dva desetljeća u Hrvatskoj gotovo da se nije pojavio niti jedan mladi ekonomski znanstvenik koji nije „papagajski„ ponavljao četvrt stoljeća staro vjerovanje, skovano u SAD-u, a ukoričeno u sveto pismo „Washingtonskog konsenzusa“, kako je za tranzicijske zemlje jedini i najbolji recept koktel privatizacije, deregulacije, liberalizacije i fiskalne stabilnosti. S dodatkom potrebe za „snažnijim strukturnim reformama“.
Izlazak iz ilegale
Ekonomist Karlo Vujeva objavio je odličan članak o industrijskoj politici. Super je ako stiže nova generacija ekonomista koja neće slijepo vjerovati mantri o čudotvornom djelovanju koktela privatizacije, deregulacije, liberalizacije i fiskalne stabilnosti
Kako u članku objašnjava Karlo Vujeva „tematika industrijske politike dugo se činila poprilično zanemarena u dominantnim akademskim ali i širim krugovima. Studenti većine ekonomskih fakulteta više nisu upoznati s njenim definicijama, ulogom i modalitetima kroz povijest... a industrijska je politika pretvorena u svojevrsni arhaizam i suvišnost“. Na sreću, razdoblje nakon Velike recesije (2007-2009.) otvorilo je prostor pa su ekonomisti strukturalističke struje (Chang, Lin, Rodrik, Stiglitz) posljednjih godina uspješno reanimirali tematiku industrijske politike.
>>>Miodrag Šajatović: Mentalitet – Kad pacijenti i privatnim doktorima nose darove
Među definicijama industrijske politike Vujeva spominje onu koja kaže da je riječ o primjeni parcijalnih mjera ekonomske politike s konkretnim ciljem mijenjanja sektorske strukture ekonomije u dugom roku. Industrijska politika je, drugim riječima, napuštanje neutralnosti ekonomske politike. Mladi ekonomist implicitno poručuje da bez dobro osmišljene industrijske politike zemljama poput Hrvatske nije moguće početi sustizati razvijenije zemlje. Da je konvergencija nemoguća neutralnom ekonomskom politikom, ona koja stvara uvjete jednake za sve aktere na poslovnoj sceni. Nemoguća je uz jednaka pravila za uvoznike i izvoznike, multinacionalke i nove igrače na tržištu, za tvrtke koje razvijaju industriju i one koje se bave trgovinom ili turizmom.
Rad o industrijskoj politici objavljen na portalu ideje.hr ne završava nekim samouvjerenim "Pernarovskim receptom", karakterističnim za mnoge ovdašnje neoliberalne zagovornike. Mladi ekonomist Vujeva poziva na "više konteksta, više nijansi i manje isključivosti".
Čitajući spomenuti rad, vrlo brzo postaje jasno koliko industrijske politike, ali neosmišljene, porazbacane, međusobno suprotstavljene, političkim populizmom pumpane, postoji kod nas i u vremenima kad se zagovornici osmišljene industrijske politike gotovo pa ismijavaju od strane vjernika Washingtonskog konsenzusa. Različite stope PDV-a i selektivne stope drugih poreza narušavaju neutralnost ekonomske politike. Točno namijenjena sredstva iz fondova EU također su narušavanje. Jednako kao i od centralne banke kontroliran tečaj kune. I mjere za privlačenje stranih investicija su narušavanje neutralnosti ekonomske politike.
Tlapnja o neutralnosti
Pa kad je već tako, kad stvarnost pokazuje da je neutralnost ekonomske politike tlapnja kako kod nas tako i u zemljama iz kojih nam šalju jednu vrstu recepata, a ponašaju se krajnje protekcionistički, onda će valjda doći vrijeme kad će političari nove generacije početi čitati (ili bar slušati), treba se nadati sve brojnije ekonomsite nove generacije poput Vujeve. I da će se netko sjetiti rečenice Alexandera Hamiltona, prvog američkog ministra financija (1791.): „Ne radi što ti Englezi kažu, već što i sami rade!“
>>>Miodrag Šajatović: MMF u Hrvatskoj – Nezainteresirani misionari i pospani domoroci
Vujevljev članak posebno oduševljava u završnom dijelu. U prvi trenutak čitatelj ostaje razočaran jer izostaje jednostavan recept kako stvari promijeniti. Ali upravo u tome i jest razlika u odnosu na prevladavajuće, na početku tranzicije formirane neoliberalne ekonomiste. Oni i danas, poput saborskog zastupnika Pernara koji za sve bolesti ljudima savjetuje uzimanje velikih količina C vitamina, prepisuju uvijek isti, dokazano neprovediv pa onda i neefikasan recept.
Umjesto bahate uvjerenosti u jednostavne recepte Vujeva zaključuje kako „sve navedeno ne implicira jednostrani vrijednosni sud o industrijskoj politici, niti implicira potrebu zaokreta u autarkiju i veću protekciju. Međutim, ono što je potrebno je više konteksta, više nijansi i manje isključivosti...“.
Evo, nadam se da ova kolumna bar malo smanjila siječanjsku depresiju. Možda ipak ima nade!