Ova kolumna nastaje 12. travnja. Za razliku od prošlotjedne, pisane u ozračju panike zbog nekontrolirana urušavanja sastavnica Agrokor koncerna i tvrtke kao cjeline te najozbiljnije prijetnje domino-efekta koji bi hrvatsku ekonomiju opet gurnuo u recesiju, ovaj tekst nastaje u mnogo mirnijemu poslovnom okružju. Aktivacijom ‘lex Agrokora‘ i ulaskom izvanrednog povjerenika države Ante Ramljaka u Agrokor povjerenje se, bar privremeno, koliko-toliko vratilo.
Oni koji su sami to prošli ili su iz blizine svjedočili sličnim posrnućima u biti zdravih tvrtki, ali kojima se financijski loše upravljalo, znaju da je, zapravo, malo svježeg novca potrebno da bi se kratkoročno stabiliziralo poslovanje. To se, primjerice, događa u Konzumu, koji svaki dan stvara prihod od oko 25 milijuna kuna.
Političar Petrov svoj bi ultimativni zahtjev za komadanje Agrokora trebao preformulirati u hipotezu. Neka to bude poticaj za stručnu raspravu pa tek onda za političku. Koju je trebalo provesti još prije četvrt stoljeća.
Bankari prepoznaju potencijale
To što su bankari i ostali investitori spremni i dodatno financirati posrnuli i dugovima jako opterećeni Agrokorov sustav pokazuje da su potencijali sustava, nakon što ga se izolira od starih dugova, zapravo znatni.
Vladi premijera Andreja Plenkovića treba priznati da je ipak, nakon prijašnjega dramatičnoga kašnjenja u donošenju odluka, dobro odigrala ovo otvaranje dugoročno ne sasvim sigurne partije. Uz napomenu da će proći vremena dok se ne posloži cjelovita slika okolnosti koje su izazvale eskalaciju Agrokorova sloma i odlazak utemeljitelja Ivice Todorića s mjesta predsjednika uprave najvećega koncerna u Hrvatskoj.
Prijetnji je i dalje mnogo, pogotovo kad je riječ o Agrokorovim dijelovima izvan Hrvatske, koji nisu pod staklenim zvonom zaštite prema ‘lex Agrokoru‘.
Na ovome mjestu fokusirao bih se ipak na ovotjednu izjavu čelnika Mosta i predsjednika Sabora Bože Petrova, koja glasi: ‘Smatram da sve hrvatske kompanije, kad ove iz Agrokora izađu na tržište, trebaju sudjelovati u kupnji jer smatram da nam ne treba jedan gigant, već niz jakih hrvatskih kompanija. Ako tako postavimo pravila, udaramo zdrave temelje ekonomiji i tržišnoj utakmici.‘ Božo Petrov dotaknuo se vrlo važne teme za budućnost hrvatskoga gospodarstva. Ali na sasvim pogrešan i opasan način.
Vrijeme je da se napokon otvori stručna, ali i politička rasprava o tome kakva je poželjna struktura kad je o veličini tvrtki u Hrvatskoj riječ. Ali tvrditi, bez predočavanja ikakve analize, da Hrvatskoj ‘ne treba jedan gigant‘ krajnje je neodgovorno. Prvo, zbunjuje podjela na ‘gigante‘ i ‘jake kompanije‘. Zar gigant ne može biti jaka kompanija? Logičnije bi bilo da je Petrov govorio, ako je već načeo tu temu, o gigantima i, recimo, srednje velikim tvrtkama (prema mjerilima u Hrvatskoj). Nadalje, ispada da Mostov čelnik tvrdi da je bilo koja velika nacionalna kompanija u suprotnosti sa zdravim temeljima ekonomije.
Gigant – rizik ili lokomotiva
Ima li u vladajućoj mađarskoj političkoj strukturi ikoga tko se zauzima za rastavljanje Mola na niz ‘jakih kompanija‘? Ili, predlaže li netko u Češkoj da se gigant Škoda rascijepi na nekoliko manjih tvrtki da bi se stvorili zdravi temelji?!
Možda bi tako bilo kad bi se, naivno, hrvatska ekonomska scena gledala zatvorena u sebe. Bez spoznaje da je ona dio globalnog svijeta u kojemu je upravo na djelu trend stvaranja zaista gigantskih sustava.
Imati ‘giganta‘ u nacionalnoj ekonomiji jest rizično ako je takav sustav loše vođen. Ali ako sposobna država pravodobno dijalogizira s vodstvom privatnoga nacionalnoga ‘giganta‘, ako se primijene recepti koji su na djelu u većini uspješnih zemalja (danas se sve više natječu zemlje kao poslovni sustavi), onda gigant-lokomotiva može itekoliko podignuti potencijal rasta nacionalne ekonomije.
Bilo bi zanimljivo analizirati ima li u vladajućoj mađarskoj političkoj strukturi ikoga tko se zauzima za rastavljanje Mola na niz ‘jakih mađarskih kompanija‘. Naime, Mol s više od 16 milijardi eura prihoda (Agrokor 6,4 milijarde eura), prema nekim izračunima, odgovara veličini 20 posto mađarskoga BDP-a. Ili, predlaže li netko u Češkoj da se gigant Škoda (više od 11 milijardi eura prihoda) rascijepi na nekoliko manjih tvrtki. Da bi se stvorili zdravi temelji!?
Kapaciteti u prehrambenoj industriji dramatično se povećavaju. Ledovi proizvodni kapaciteti smiješno su mali u odnosu na Lidlovu i Nestléovu zajedničku tvornicu sladoleda. Čak i uz potentan, financijski očišćen i dobro vođen regionalno zastupljeni Konzum domaća prehrambena industrija jako je ugrožena. Bez ‘giganta‘ većina je domaćih srednje velikih tvrtki u velikim problemima. Možda je najbolje da političar Petrov svoj ultimativni i ničim potkrepljeni zahtjev za komadanje Agrokora preformulira u hipotezu koju treba analizirati. Neka to bude poticaj najprije za stručnu raspravu pa tek onda za političku. Koju je trebalo provesti još prije četvrt stoljeća.