Gorak okus ostaje nakon naizgled odlične vijesti da su Agrokorovi vjerovnici postigli sporazum o nagodbi. Ispada da moramo svi zajedno biti sretni što se sustav nije urušio i što je izbjegnut takozvani sistemski rizik. I što je Agrokorov sustav kao potencijalno vrijedan plijen podijeljen između ruskih i američkih financijskih investitora. A, zapravo, zadovoljstvo koje su 10. travnja, na godišnjicu uvođenja državne uprave u posrnuli Agrokor, iskazali premijer Andrej Plenković, potpredsjednica Vlade Martina Dalić i povjerenik Fabris Peruško označava kraj 27-godišnje epohe neuspješnih pokušaja da se iz neefikasnog socijalizma vratimo u efikasni kapitalizam. Ako je najveći sustav koji je izrastao na tlu tranzicije bankrotirao i većinski prelazi u ruke stranaca, onda je to signal, uz mnoge druge, da smo kao društvo protratili 27 godina.
Todorića je stvorila tranzicija
Važno je što točnije odgovoriti zašto je bankrotirao Agrokor. Prejednostavno je sve svaliti na Ivicu Todorića i njegovu nemogućnost da razluči gdje je granica kad neki vizionar postaje megaloman. Osim što nosi karakteristike svoje osobnosti, Todorić je i proizvod sustava koji je stvoren i zapravo još postoji. Na stvaranje i rast Agrokora ponajprije je utjecalo podržavljenje društvenih tvrtki početkom 90-ih i političko odlučivanje tko će pod povoljnim uvjetima preuzeti koju od njih. Bio je to sustav koji je tražio da se preuzete tvrtke ipak plate pa su preuzimači, koji nisu imali svoga kapitala, godinama isisavali obrtna sredstva i njima plaćali rate Fondu za privatizaciju.
Ako je Vlada znala menadžerirati Agrokor, ako se pokaže da premijer ima snagu progurati Istanbulsku konvenciju i zadržati većinu u Saboru, onda, valjda, Banski dvori mogu osmisliti i kvalitetnu ekonomsku politiku. Ili bar provesti te svoje reforme-posvuduše pa da napokon vidimo daju li rezultate ili ne.
Onda je tu tečajna politika. Kad su Valentić i Škegro 3. listopada 1993. aktivirali antiinflacijski program, postavljen je tečaj od 4444 hrvatska dinara za jednu njemačku marku. U desetak dana taj je tečaj strmoglavljen na oko 3200 HRD za DM i onda zacementiran na razinu koja je svakomu racionalnom poduzetniku sugerirala da se bavi trgovinom i uvozom, a ne proizvodnjom za izvoz. Pa je Agrokor u finalu 90 posto bio trgovački, a samo 10 posto, i to minorno, izvozno orijentiran proizvodni sustav.
>>> U novom broju Lidera: 100 top menadžera mlađih od 40
Pa je tu onda bio stalni rast PDV-a i drugih nameta poduzetnicima. Banke su predane u strane ruke i nisu bile zainteresirane za poticanje proizvodnje za izvoz. Uz državno toleriranje dugih rokova plaćanja stvoreno je okružje upravo za nastanak financijski nestabilnog Agrokora (i mnogih drugih tvrtki). Premijer izjavljuje kako se ‘ovo više ne smije ponoviti‘. O. K. Ali što je poželjna budućnost? Na to ova vlada, kao ni prethodne, nema odgovor. Stalno se spominju reforme. Sad će se provesti i istraživanje javnog mišljenja o mirovinskoj i zdravstvenoj reformi. To zapravo nisu reforme. Smanjivanje mirovinskih i zdravstvenih prava kazna je za slab rast BDP-a. Hrvatskoj treba odgovor kako stope rasta BDP-a dignuti iznad tri posto pa da kolač za dijeljenje bude veći.
Ako je najveći sustav koji je izrastao na tlu tranzicije bankrotirao i većinski prelazi u ruke stranaca, onda je to signal, uz mnoge druge, da smo kao društvo protratili 27 godina.
Bruto domaći proizvod, na žalost političara i znatnog dijela javnosti, mogu dizati samo poduzetnici i njihovi zaposlenici u realnom sektoru. Ostali su potpora. A da bi biznis počeo (na novim temeljima, a ne Agrokorovim financijskim akrobacijama) povećavati nacionalni kolač, sada je prilika za resetiranje.
>>> Bugarska konkurentnija od Hrvatske, mogli bismo ih zamijeniti na začelju EU
Trebaju li Hrvatskoj domaći poduzetnici i u kojem omjeru? Treba li vlast neprestano voditi dijalog s najpropulzivnijim poduzetnicima ili kao u slučaju Agrokora čekati da stvari odu predaleko i tek onda državno intervenirati? Treba li Vlada svima poboljšavati uvjete poslovanja ili oni koji rade za izvoz trebaju imati povlašteniji položaj? Odgovora nema.
Ogledalca za Indijance
Ovako mi kolektivno pristajemo na ulogu Indijanaca kojima kolonizatori daruju škrinju-dvije ogledalaca i ogrlica (obećanje domaćim dobavljačima da će pet godina imati pravo na police u Konzumu). Jedan od povoda za ‘lex Agrokor‘ bila je opasnost da ruske banke preuzmu koncern. Onda su se dečki iz američkoga fonda Knigtheada i ruskog Sberbanka našli na neutralnom terenu i dogovorili o podjeli plijena. A nas Vlada uvjerava da je ona svojom sposobnošću riješila situaciju i pomirila Ruse i Amere.
No ako Plenkovićeva ekipa ipak ima takve zasluge za Agrokor (i ako progura Istanbulsku konvenciju i zadrži većinu u Saboru), onda više nema alibija zašto ne osmišljava kvalitetnu budućnost zemlje. Ili da bar provede te svoje takozvane reforme pa da napokon vidimo daju li rezultate ili ne. Naravno, može se linijom manjeg otpora prepustiti da nas ekonomski preuzmu i brinu se o nama Ameri, Rusi i Kinezi.