Nedavni izlazak Hrvatske iz EU-režima prekomjernih makroekonomskih neravnoteža te prošlotjedna objava agencije Standard & Poors da hrvatske državne obveznice opet dobivaju investicijski rejting bili su prilika premijeru Andreju Plenkoviću da promovira pojam Vladine ‘ekonomije trokuta uspješnosti‘. Taj ‘trokut uspješnosti‘ svodi se na fiskalnu konsolidaciju, strukturne reforme i poticanje ulaganja.
Treba priznati da je Plenkovićeva vlada naslijedila loš ekonomski sustav. I da su se neki ograničeni pomaci, ako se uspoređujemo sami sa sobom, ali ne i s drugima, dogodili. Istina je da je aktualni premijer i predsjednik HDZ-a imao tanku većinu u Saboru i da mu unutar njegove stranke stalno ‘sapunaju dasku‘.
Kreacije od prije 30 godina
Imati uredne državne financije, kvalitetne institucije i ne biti odbojan investitorima danas je stvar ‘osnovne higijene‘ neke države. Isprika na usporedbi, ali zadovoljiti se takvim ‘trokutom uspješnosti‘ je kao da se hvalite time što imate potkošulju, gaće i čarape
Nema, međutim, koristi da se zbog tih okolnosti doktrina ‘trokuta uspješnosti‘ kritički ne preispita. Pojednostavnjeno rečeno, recept kojim se premijer hvali je skup politika iz prošlog stoljeća. Osmišljenih na početku tranzicije bivših socijalističkih zemalja. Od tada je prošlo skoro 30 godina. Svijet se dramatično promijenio i jedan je od razloga zaostajanja Hrvatske, u odnosu na sve druge članice EU izašle iz socijalizma, to što što ovdašnji kreatori ekonomskih politika nude prastare kreacije. Koje ne uzimaju u obzir da se geoekonomski i tehnološki svijet ubrzano mijenja pa se danas traže daleko sofisticiranija, višeslojnija rješenja od trokuta ‘fiskalna konsolidacija – strukturne reforme – poticanje ulaganja‘. Imati uredne državne financije, koliko-toliko kvalitetne institucije i biti koliko-toliko privlačna zemlja za nedefinirana ulaganja danas je stvar ‘osnovne higijene‘ neke države. Isprika na usporedbi, ali to je kao da se po ulici hvalite da imate potkošulju, gaće i čarape, a drugi hodaju u košulji, odijelu i cipelama. A kad zahladi (zaprijeti recesija), imaju u ormaru pripremljen i topli kaput.
Prije nego što je Plenković postao premijer, govorio je o ekonomskoj politici ‘pet stupova‘ (cjelovita poslovna reforma, ulaganje u generatore rasta, povećanje učinkovitosti institucija, održivost javnih financija kontrolom rashoda i reforma obrazovnog sustava). Teško je procijeniti kad se s ‘pet stupova‘ prešlo na ‘trokut uspješnosti‘. Ne zna se ni autor nove škole, ali je za pretpostaviti da je to nasljeđe nekadašnje potpredsjednice Martine Dalić. Danas je potpredsjednik Vlade za gospodarstvo Tomislav Tolušić, ali ne pamti se neki njegov nastup u toj funkciji. Premijer, koliko je poznato, nema nekog jakog vanjskog ekonomskog savjetnika, pa ne preostaje drugo nego ‘ekonomiju trokuta uspješnosti‘ vezati uz njega.
Moda državno-privatnih osvajača
Problem je što se tvrdi da trokut uspješno funkcionira, a čak i Vlada predviđa usporavanje ekonomskog rasta. Prije nekoliko tjedana tvrdio sam da političari bježe od iznošenja brojčanih obećanja. Sad se ispričavam. HDZ je prije parlamentarnih izbora najavljivao dostizanje rasta u 2020. od pet posto. Za sada je čak i samo tri posto nedostižno. Pojednostavnjeno, ‘ekonomija trokuta uspješnosti‘ bez ozbiljnije nadogradnje ne može dovesti do stopa rasta BDP-a koje imaju Slovenija, Češka i druge tranzicijske zemlje. O. K., ako nam nije do natjecanja. Ali ako je ostalo malo želje za utakmicom, trebalo bi se probuditi.
Danas odgovorne zemlje osmišljavaju suvremenu kombinaciju ekonomskih politika koje su odgovor digitalizaciji s jedne strane te agresivnom zajedničkom nastupu država i njihovih vodećih privatnih tvrtki s druge. Kako u obrani tako i u napadu
Neka nova ekonomska politika morala bi poći od činjenice da se za razliku od prije 30 godina svijetom širi novi model državno-privatnog partnerstva. Države i domicilne najjače tvrtke i banke u čvrstoj formaciji igraju i napad i obranu. Ritam su udarili Kinezi, kojima su na mapi čak i tako male spororastuće zemlje kakva je Hrvatska. Onda su tu Rusi, koji kreću u osvajanje hrvatske energetike (Agrokor je onako usput). Pa Amerikanci, koji zavrću ruku da gradimo LNG na Krku. Pa su tu Mađari, koji preko Mola i OTP banke odlučno idu u ostvarenje svojih master planova. Slične igre igraju globalno, pa onda i kod nas, Nijemci i Austrijanci. Pa su tu JPP-ovi turske države i turskih privatnih kompanija...
Kakvo je stajalište hrvatske vlade prema tim trendovima? Puštamo sve i svakoga u sve i svašta. U želji da kapne nešto u nezasitni državni proračun, spremni smo sve dati stranim investitorima. Imamo li i mi nekog konja za trku? Hoćemo li i mi nešto negdje ići osvajati u kombinaciji sposobne države i još sposobnijih privatnih tvrtki? Ili smo zadovoljni ‘trokutom uspješnosti‘ prema modi iz 90-ih prošlog stoljeća?
S obzirom na to da glasači ne kažnjavaju dosege retroekonomije, da opozicija zasad nema suvislu alternativu, i dalje ćemo se, svi su izgledi, zadovoljiti potkošuljom, gaćama i čarapama.