Vijest da je tvrtka Adriatic servisi obustavila čišćenje prostorija u velikom broju državnih tijela najbolje opisuje prvu polovinu poslovne 2019. Manjak radnika, pritisak na rast plaća, nedomišljene državne odluke, urušavanje institucija... Sve je tu
Ljudi moji, evo završava prvo polugodište poslovne 2019.! Kad je samo proletjelo šest mjeseci? Dobro, nije baš punih 180 dana. U hrvatskom biznisu postoji knjigovodstveno polugodište koje završava 30. lipnja, ali prirodni je završetak 22. lipnja, na Dan antifašističke borbe, u kombinaciji s 25. lipnja, kad je (za sada) Dan državnosti. Još ako Tijelovo, kao ove godine, padne 20. lipnja, eto vremena kad poduzetnici, menadžeri i ekipa idu provjetriti kuće ili apartmane na moru, odnosno ‘guštati‘ u prvim vožnjama plovilima raznih dužina po Jadranu.
Tko u dosadašnjem dijelu 2019. nije osjetio blagodati produljenog izostanka recesije i nije se ‘učipio‘ u kvartalni rast BDP-a od 3,9 posto, treba se ozbiljno zamisliti nad budućnošću
Kakvo je bilo polugodište? Pa, moglo bi se ovako reći: tko u dosadašnjem dijelu 2019. nije osjetio blagodati produljenog izostanka recesije i nije se ‘učipio‘ u kvartalni rast BDP-a od 3,9 posto, treba se ozbiljno zamisliti. Tko iz ovih okolnosti ne izvlači pozitivan rezultat – teško će preživjeti poslovnu zimu kad jednom, daleko joj bila kuća, naiđe ciklička kapitalistička recesija.
Vojska umjesto čistačica?
Možda je sve što se u proteklom polugodištu događalo u Hrvatskoj moguće iščitati iz jedne jedine ovotjedne vijesti. A ona glasi:
‘Tvrtka Adriatic servis d.o.o. iz Zadra, koja je u postupku javne nabave čišćenja prostorija za 30 grupa po županijama u ukupnoj vrijednosti 23 milijuna kuna dobila posao čišćenja prostorija državnih tijela u čak 18 grupa, obavijestila je krajem svibnja državna tijela da je zbog nedostatka radne snage i posljedičnog povećanja primanja zaposlenika, uz nepromijenjenu razinu prihoda i kašnjenje s objavom postupaka javne nabave, došla u stanje nelikvidnosti i gubitka u poslovanju, zbog čega nije uspjela isplatiti plaće za travanj i nalazi se u blokadi te više nije u stanju pružati usluge čišćenja poslovnih prostorija.‘
Sve je u tih desetak redaka. Ono što je početkom devedesetih prošlog stoljeća bila hiperinflacija, a prije pet-šest godina praksa neplaćanja, danas je manjak radne snage. I dok se privatni sektor kako-tako snalazi, svi su izgledi da će se podsustav i sustav početi urušavati najprije u nepoduzetnome državnom sektoru. Iz zagrebačkih domova zdravlja stižu vijesti o tome da ih danima nitko ne čisti. Samo je pitanje dana kad bi mogla početi kakva zaraza. Sva sreća da će za godinu-dvije možda profunkcionirati ničim izazvano ujedinjenje inspekcijskih službi pa možda neki nadobudni inspektor posjeti žarišta opasnosti. Ne treba se čuditi ako u jednom trenutku obrambeni ministar Krstičević digne vojsku za održavanje čistoće u državnim ustanovama.
U vijesti o čistačicama i drugo je obilježje 2019. Posljedice rasta plaća. Manjak radne snage uz izostanak uvoza ljudi urušava ionako krhke konstrukcije raspodjele novca u tvrtkama. Dio dobiti koji bi se inače uložio u modernizaciju poslovanja u uvjetima digitalne revolucije odlazi u veće plaće za zadržavanje svojih ili otimanje tuđih radnika.
Rekla Svjetska banka
Treće opće mjesto iz vijesti o propasti tvrtke koja je pobijedila na natječaju za čišćenje državnih prostorija odnosi se na bezidejnost kreatora ekonomskih politika (čast iznimkama). Rekla Svjetska banka da treba ići u ‘outsourcing‘. I k tome u ujedinjenu nabavu. Površni državni činovnici i njihovi površni nadređenici nisu napravili ni običnu SWOT analizu. Kad golem dio poslova čišćenja daš jednoj ili dvjema tvrtkama (koje možda imaju političke lobiste, ali sigurno idu ispod cijene samo da bi dobile posao), zar nije jasno da se povećava opasnost? Ali tko će misliti o tome. Preteško je to. Zaboli glava. A možda bi se koji dan moralo ostati pola sata dulje na poslu...
Bilo je to, inače, uzbudljivo polugodište. Uljanik je upokojen, Petrokemija je, vidi čuda, završila kvartal bez gubitka. Proračun je nastavio rasti. Sukobi unutar HDZ-a rasplamsali su se nakon izbora za Europski parlament. Strategija razvoja zemlje do 2030. osmišljava se tako da ne obećaje mnogo. Javljaju se novi poslovni lideri (Infobip, Victus grupa, Inetec). Čak i ekonomski neoliberali otkrivaju važnost izvoza. Rimac pokazuje da nije važno biti većinski vlasnik tvrtke u razvoju. A otkriven je i način na koji se u kratkom roku može povećati BDP – smijeniš ravnatelja Državne statistike.
Nakon što se nacija odmori, u biznis-zajednici slijedi osjećaj krivnje i povratak u poduzeća. Red je ipak odraditi štogod bar dio srpnja. Onda se odmara do početka rujna – i to je to. Onda još koji mjesec pa završava još jedna godina koju smo živi preživjeli. Što ćeš više?