Pravo je pitanje hoće li budući mandatari i kandidati za ministre izvući pouku. S velikom se vjerojatnošću može tvrditi da preventivnog djelovanja neće biti. Pogotovo kad je HDZ u pitanju. Loših se navika teško rješavaju pojedinci, ali i tvrtke i političke stranke
Tjednima, koliko traje serijal o poslovno-nekretninskim akrobacijama ministra uprave Lovre Kuščevića, pokušavaš se ne uloviti u već poznatu mrežu kada duboka (para)država odluči preko medija natjerati premijera da smijeni svog ministra. Kad bi kolektivno sjećanje bilo dulje od dva dana, onda bi se jasno vidjelo da je obrazac kod Lovre Kuščevića gotovo u detalje sličan procesu medijsko-artiljerijske pripreme u slučaju Martine Dalić.
Daleko od toga da bi trebalo braniti ili sažalijevati ministra Kuščevića, koji ni u srijedu, nakon razgovora s premijerom i stranačkim šefom, nije dao ostavku koja bi se trebala podrazumijevati.
Ali makinacije s nekretninama na rodnome Braču trebale su biti razlog da i ne bude kandidat za ministra. Koliko je poznato, kandidati za ministre trebaju proći sigurnosnu provjeru. Ako nadležne službe prije tri godine nisu znale za sve ovo što se sada Kuščeviću stavlja na teret, onda netko nije obavio svoj posao. Koliko god se, međutim, mnoge institucije urušavaju posljednjih godina, teško je povjerovati da se nije moglo baš ništa uočiti.
Dosje s dna ladice
Neka je kroničaru dopušteno zamisliti da je netko vidio dosje, ali je zaključio da ga iz taktičkih razloga treba staviti na dno neke ladice. To je materijal koji se u pravom trenutku može prenamijeniti za medijsko korištenje.
Velika isprika kolegama ako griješim dušu, ali teško mogu zamisliti da su novinari koji su počeli u nastavcima pisati o Kuščeviću samostalno našli sve te pikanterije. Prije će biti da je to još jedan primjer ‘istraživačkog‘ novinarstva koje se svodi na preuzimanje fascikla u nekom kafiću.
Vrlo je vjerojatno da je riječ o inicijativi iz duboke HDZ-ove (para)države. Kuščević se možda i zamjerio nekadašnjim istomišljenicima zbog prebrojavanja potpisa za raspisivanje referenduma protiv Istanbulske. Pa poruka ide s jedne strane premijeru Plenkoviću, a s druge je upozorenje drugima da se izdaje ne praštaju.
Može se očekivati da Lovro Kuščević neće dočekati kraj mandata kao ministar. S obzirom na to što je sve otkriveno, to je očekivana kazna. Sad će se dnevnopolitička medijska scena baviti procjenama tko će ga naslijediti, što će Plenković napraviti, hoće li Vlada pasti. Uobičajen politički folklor...
Sve je to ipak prizemna i ne baš korisna mnogo puta viđena predstava. Pravo je pitanje hoće li neki budući mandatar i kandidati za neke buduće ministre izvući pouku. Hoće li slučaj Kuščević djelovati preventivno i pročišćavajuće na političku higijenu u Hrvatskoj? S velikom se vjerojatnošću može tvrditi da preventivnog djelovanja neće biti. Pogotovo kad je HDZ u pitanju. Loših se navika teško rješavaju pojedinci, ali jednako tako tvrtke i političke stranke.
Čekanje premijera s petljom
Ima li ipak nekakvog rješenja? Treba biti realan pa priznati da je zadatak sličan ‘računanju kvadrature kruga‘. Osim što je, zapravo, riječ, posebno kad je u pitanju stranka koja najdulje vlada – HDZ – o svojevrsnome dioničkom interesnom društvu (čast iznimkama), pa dioničari polažu pravo mandataru nametati znatan dio budućih ministara. Ima tu i drugih ograničenja.
Na kvalitetne ministre može računati premijer-lider koji će im pokazati da ima napisanu i kuvertiranu ostavku ako se pokaže da mu stranački ili koalicijski partneri onemogućuju ostvarenje programa koji su mu kao ‘dioničari‘ odobrili pri izbornoj pobjedi
Prvo se odnosi na plaće. Mnogi ozbiljni stručnjaci ne žele nositi sav ministarski teret i svu neizvjesnost političkih gibanja za manje od dvadeset tisuća kuna na mjesec. Javnost nikad neće saznati koliko je odbijenica dobio neki od mandatara za premijera. Drugo, uvijek se nađe potencijalno odličnih kandidata, bez većih mrlja u biografiji, koji su se financijski i nekretninski zadovoljili prihodima od osnovne karijere i sada zaista žele nešto dati, koliko se god to činilo patetičnim, svojoj zemlji. Samo što takvi igrači imaju uvjet.
Moraju biti uvjereni da ulaze u tim pravog lidera. Takvoga koji u Banske dvore ne dolazi samo zbrda-zdola, sa za izborne potrebe ušminkanim programom rada buduće vlade. Nego koji točno zna koji su mu ekonomski prioriteti. Ono, kad ti da svoj program, ti ga pročitaš i on izazove ‘wow‘ efekt. Usudio bih se reći da najmanje četvrt stoljeća nijedan premijer nije dolazio s vlastitim programom koji je imao glavu i rep.
I na kraju, na kvalitetne ministre može računati premijer-lider koji će budućim suradnicima pokazati da ima napisanu i kuvertiranu ostavku ako se pokaže da mu stranački ili koalicijski partneri onemogućuju ostvarenje programa koji su mu kao ‘dioničari‘ odobrili pri izbornoj pobjedi. Zadnji koji je dobrovoljno otišao kad je vidio da mu neće biti dopušteno završiti započeti posao bio je Nikica Valentić. Bilo je to 1995., dakle prije gotovo četvrt stoljeća.