Najprije oduševljenje, onda razočaranje i na kraju rezignacija. Tako bi se mogao opisati proces spoznavanja što će za poslovnu zajednicu i hrvatsku ekonomiju u cjelini značiti donošenje Zakona, a onda i Uredbe o postupku procjene učinaka propisa koji se pišu po ministarstvima.
Početkom svibnja Sabor je prihvatio Zakon o procjeni učinaka propisa. Iskreno, tada ga nisam išao čitati. Bilo mi je dovoljno da je prihvaćen. Zamišljao sam da je to početak nove ere, da se više neće moći donositi propisi a da se prema strogo propisanoj proceduri ne provjere prijetnje za gospodarstvo. I da se više neće moći samo tako, primjerice pretjeranim propisima o zaštiti na radu ili vođenju evidencije prisutnosti na radu, nabijati troškovi tvrtkama. Kad je prošli tjedan, dva mjeseca prije roka, donesena i Uredba o procjeni učinaka, optimizam je još porastao.
Oduševljenje samo na prvu loptu
Čak je i čitanje Zakona i Uredbe u prvom trenutku zadržalo optimizam. Ciljevi su propisa o procjeni učinaka propisa logični: poticanje poslovnog okružja, jačanje vladavine prava i smanjenje troškova provedbe.
Predviđena je upotreba dviju metoda (SCM i MSP). Postoje i kriteriji kad se ide u provjeru (velik utjecaj na malo subjekata, velik utjecaj na mnogo subjekata ili malen utjecaj, ali na mnogo subjekata). Inzistira se na ciljevima koji moraju biti specifični, mjerljivi, ostvarljivi, realistični i vremenski ograničeni. Na kraju su propisani i formulari koji se moraju popunjavati s detaljnim objašnjenjima što se sve traži od predlagača zakona kako bi se sagledale moguće posljedice onoga što se predlaže. Pomnije čitanje Zakona i Uredbe, međutim, počinje smanjivati oduševljenje.
Državna administracija može i dalje donositi zakone bez provjere učinaka pozivajući se na pravnu stečevinu EU ili na ‘interese RH‘. Za ostatak zakonodavstva precizno se nabrajaju obveze, ali bez ikakvih sankcija.
Prvo, ‘značajni izravni učinci‘ analiziraju se na previše područja, a to su gospodarski učinci, socijalni učinci, učinci na rad i zapošljavanje, rad i tržište, zaštitu ljudskih prava i tržišno natjecanje. Onda se ide prema kriteriju veličine tvrtki umjesto da se gleda jesu li tvrtke domaći proizvođači ili liferanti strane robe na hrvatsko tržište.
Tu se pokazuje da bi za pravi zakon o učincima vlade trebale imati neke vizije i prioritete. Pa da se svi novi zakoni mjere koliko pridonose ili štete npr. kriteriju izvoza. Toga u Zakonu nema ni u tragovima. Onda se pokaže da Zakon o procjeni učinaka propisa zapravo postoji od 2011. U novome zakonu nema ni riječi o analizi (ne)provedbe starog zakona. Ono što se traži novim propisima ne poštuje se baš u tim novim propisima. Novi zakon i uredba ne sadržavaju nikakve kvantificirane ciljeve za vlastite učinke, a nema ni vremena kad će biti neka kontrolna točka.
Otrežnjujuće razočaranje
Ali to nije posljednje razočaranje. Pomnije čitanje Uredbe o procjeni učinaka propisa otkriva da se postupak ne može primijeniti na većinu zakona koji preuzimaju pravne stečevine Europske unije. Pojednostavnjeno, državna administracija može bilo koji propis povezati s odredbama EU i onda − nema provjere učinaka. Ni to nije sve. Od provjere učinaka mogu se izdvojiti i prijedlozi zakona za koje se kaže da se donose ‘radi zaštite interesa RH‘. Što su to ‘interesi RH‘, ne definira se. Može to biti ‘lex Agrokor‘, ali i bilo što drugo što u Vladi zamisle. Nema nekog suca koji će reći što je interes RH, a što nije!
Bitka je, prema svemu sudeći, unaprijed izgubljena. Gospodarstvenici će i dalje plaćati štetne zakone koji se temelje na pristupu ‘ideje naše, troškovi vaši‘
Dakle, od velikih očekivanja sad se došlo do toga da državni aparat ne mora procjenjivati učinke za većinu propisa koji se predlažu. Ali to nije sve! U nizu članaka precizno se određuju obveze pojedinih državnih tijela. Čak se i rokovi spominju. No, kao u gotovo svim zakonima i uredbama u kojima se administraciji daju nekakvi zadaci, nema ni jedne jedine riječi o kaznama za neispunjenje obveza procjene učinaka novih propisa na gospodarstvo. Kakav je smisao obveza i rokova ako nema kazni za neispunjenje? Naravno, da se netko nadobudan i upustio u tu avanturu, brzo bi ga iscipelarili sindikalni čelnici. Tko je vidio pomisliti kazniti nekog neradnika u nekomu ministarstvu?
Sve u svemu, ako se ne dogodi nekakvo čudo, samo naivni, neoprezno optimistični i nedovoljno koncentrirani kolumnist mogao je makar i na trenutak pomisliti da bi novi propisi o procjeni učinaka mogli značiti neku stvarnu reformu. Bitka je, prema svemu sudeći, unaprijed izgubljena. Gospodarstvenici će i dalje plaćati štetne zakone koji se temelje na pristupu ‘ideje naše, troškovi vaši‘.