Politika je disciplina koju pratim desetljećima, ali moram priznati da me političari i danas znaju iznenaditi. Ovaj put riječ je o proračunu. Nije me iznenadilo što Vlada planira rashode sedam milijardi kuna veće od ovogodišnjih. Ne iznenađuje ni što su planirani rashodi 4,2 milijarde kuna veći od prihoda, makar premijer to smatra uspjehom u kontekstu deficita od 17 milijardi kuna prije četiri godine.
Normalno je i da se proračun zamota u malo komu razumljive floskule: ‘Proračun je u funkciji transformacijskog trokuta, fiskalne konsolidacije, provođenja strukturnih reformi i privlačenja investicija‘, rekao je premijer Andrej Plenković i ‘samokritički‘, ali bar narodski, dodao da ‘moramo bolje raditi, više ulagati i mudrije upravljati sredstvima‘.
Ne iznenađuje ni što je premijer hvalio proračun kao razvojno i socijalno osjetljiv (Sjećate li se ijednog proračuna u posljednjih dvadeset godina kojem aktualni premijeri nisu tepali na sličan način?) premda je tu više socijale i podilaženja raznim interesnim skupinama birača nego razvoja. Uostalom, i sâm je Plenković nabrojio niz socijalnih mjera: više za mirovine, demografsku obnovu, dječje doplatke, rodiljne i roditeljske naknade, osobe s invalidnošću, stambene kredite za mlade te javne i državne službenike (kojima će plaće, prema dogovoru sa sindikatima, dogodine rasti ukupno više od pet posto).
A dostizanje najrazvijenijih u EU planira se na krilima povećanja proračunskih stavki za zapošljavanje, zdravstvo, poljoprivredu, znanost i kapitalna ulaganja. Jasno je na koju će stranu između socijale i razvoja prevagnuti proračunska klackalica, pogotovo jer je rast troškova za zdravstvo više socijalna nego razvojna mjera. No iznenadilo me kako pametan političar poput Plenkovića može reći da se prijedlog proračuna temelji na očekivanju realnog rasta BDP-a od 2,9 posto (oko 12 milijardi kuna), a onda digne proračun za – 5,2 posto. To znači da će država pojesti više od pola planiranog rasta BDP-a.