Piše Željko Garača
Potpora koju je dobila sindikalna inicijativa „67 je previše“ za raspisivanje referenduma za izmjene zakona o mirovinskom osiguranju prikupljanjem debelo više od 600.000 potpisa nerazmjerna je važnosti za buduće umirovljenike. Vraćanje dobne granice za stjecanje prava na punu mirovinu na 65 godina, iako nije jedini zahtjev referendumske inicijative, postalo je njen sinonim što zapravo sugerira i naziv akcije. Očito je to bio narativ koji se lako primio u narodu pobudivši motivaciju velikog broja sugrađana da na takav način iskažu svoje opće nezadovoljstvo stanjem u državi te ponašanjem vladajućih, posebice ministra Pavića tijekom kampanje. Informacijski se ratovalo poluistinama s obje strane uz neke krive procjene koje vladajućima dolaze na naplatu. Pojavile su se i rasprave o nekim metastazama mirovinskog sustava, kao što su povlaštene mirovine, koje su dodatno podgrijavale atmosferu iako nisu predmet referenduma. No, nitko se ne bavi glavnim problemom, karcinomom. Postojeći mirovinski sustav razara gospodarstvo i društvo, a bavimo se snižavanjem temperature. Imali u državi još doktora s prizivom savjesti?
Sve skupa je nesporno da je podrška referendumu nadmašila njegovo objektivno značenje te je u 5 dana prikupljeno više od 400.000 potpisa podrške. Izvanredna taktika sindikata. Samo pitanje o dužini radnog vijeka ne može naići na jedinstvenu podršku zbog mnoštva različitih situacija u kojima se zaposlenici nalaze. Pojedinačni stav o tome trebao bi ovisiti o vrsti posla koji netko obavlja, o općem imovinskom stanju, o zdravstvenom stanju, financijskim obvezama i mnogo drugih faktora. Stoga je to pitanje koje ima vrlo individualizirane odgovore. To je tipična trade-off situacija i univerzalno rješenje ne postoji, ali homo economicus je opet podlegao emocijama, a ne racionalnom odlučivanju.
Referendumsko pitanje se svodi na dvojbu: ili raditi kraće za manju mirovinu ili duže za veću. Potpuno je legitimno da se odaberu manje mirovine uz kraći radni vijek, ali sumnjam da su svi koji su dali svoj potpis toga potpuno svjesni. Drugo moguće objašnjenje je da će i dalje postojati zahtjevi za većim mirovinama bez obzira na ishod referenduma, ali se ovom inicijativom znatno umanjila mogućnost da se nekom novom akcijom vlasti „prisile“ na udovoljavanju takvom zahtjevu. Ogromna količina društvene i političke energije potrošena je na pitanje koje ne donosi bolji status budućih umirovljenika i veće mirovine. Teško će biti ponovo ovako snažno mobilizirati birače na pitanju mirovinske reforme kao ovaj put. Bojim se da je propuštena prilika da se napravi pravi iskorak ili bolje rečeno korak natrag u mirovinskoj reformi.
U situaciji kada se nitko ne usudi ozbiljno preispitivati učinke mirovinske reforme koja je uvela obvezni 2. mirovinski stup to djelomično nije ni čudno. Nije čudno što dvije najjače političke opcije ignoriraju svaku argumentiranu kritiku mirovinske reforme jer su ih one planirale, uvele i podržavale. Ne čudi ni stav većeg dijela akademske zajednice koja ju je odobravala ili prešutno čuvala svoje pozicije. Skrivanje iza mišljenja i pohvala Svjetske banke, Europske komisije, MMF-a i rejting agencija o ispravnosti mirovinske reforme poprimilo je zastrašujuće razmjere. Narod koji pristaje na toliku količinu podaničkog mentaliteta ne zaslužuje bolju budućnost. Onaj manji dio koji se protivi ovakvoj mirovinskoj reformi, dobrim je dijelom marginaliziran od svih institucija i posebice glavnostrujaških medija. Donekle čudi pasivnost manjih oporbenih stranaka, no najviše čudi suzdržanost sindikata. Sputani političkom korektnošću i nesigurnošću u javnu podršku izbjegavaju potencirati pravi problem mirovinske reforme. Izgovor da ne mogu biti radikalniji u napadima na mirovinsku reformu jer ih narod neće razumjeti zbog kompleksnosti problematike čije je duboko razumijevanje povlastica rijetkih, nije dobar alibi za nedjelovanje, barem ne za neširenje istine.
Uistinu, radi se o vrlo složenoj problematici, ali ako se o njoj ne razgovara stručno, znanstveno argumentirano, slobodno i otvoreno, onda će to i dalje ostati tabu tema. U tome su sindikati donekle u pravu što ih ipak ne opravdava. Široke narodne mase mnogo je lakše motivirati i organizirati na jednostavnim narativima, često površnim, koji pobuđuju emocije nego ih uvjeravati nizom stručnih analiza i argumenata. To je naprosto pitanje socijalne psihologije. No to ne znači da o tome treba šutjeti. O tome treba uporno govoriti u ime društvene odgovornosti.
Stoga je ovaj uspjeh referendumske inicijative, pa čak i eventualni uspjeh referenduma Pirova pobjeda sindikata. Ostvarena je pobjeda i prije referenduma, ali je rat vjerojatno izgubljen. Rat za bolje mirovine koje su moguće jedino uz snažniji gospodarski rast je još na čekanju. A rješenje postoji, mnogo jednostavnije od onoga što nam se servira. Da, izuzetno je jednostavno, ali previše autoriteta dovodi u pitanje. Narodu, bez podrške medija, to nije moguće objasniti, a na tu podršku ne treba računati. Isprepleteni interesi su izuzetno veliki. Sindikati su pokazali da mogu mobilizirati javnost. Neka sada pokušaju to učiniti na pravom pitanju, ukidanju 2. mirovinskog stupa. Ne mogu reći da nisu upoznati s njegovim stvarnim učincima. Prije nego odustanu neka se jasno i argumentirano očituju zašto se neće upustiti u tu povijesnu bitku. Svaki dan odgađanja nas skupo košta. Njihova odgovornost da se bore za interese zaposlenika, pa i svih građana koji su u njima prepoznali snagu, mora nadvladati političku korektnost i strah od neuspjeha.
Vladajući mogu ipak biti zadovoljni. Iako su nesmotreno izgubili jednu bitku, rat još uvijek dobivaju. Strateški ciljevi nisu ugroženi, mirovinska reforma kako je u suštini zacrtana ide dalje. Mali ustupak sindikatima prihvaćanjem njihova prijedloga za njih je zapravo nebitan. Mirovinska reforma će se opet pozlatiti, a narod je skupo platiti. Naravno, oni koji ostanu u Hrvatskoj.