Dejan Kovač (38) jedan je od istaknutijih ekonomista mlađe generacije. Doktorirao je na prestižnom institutu CERGE-EI (Center for Economic Research and Graduate Education – Economics Institute) u Pragu, radio na Princetonu, a danas je istraživač u Institutu za ekonomska istraživanje (IWH) u Halleu. Sva njegova istraživanja zasnivaju se na podacima iz Hrvatske. Ozbiljno se bavio nogometom u mlađoj dobi (generacija Nike Kranjčara). U široj javnosti najpoznatiji je kao predsjednički kandidat 2019. i sudionik najnapornijih svjetskih ultramaratona.
Trčanjem se počeo baviti kad više nije stizao ozbiljno trenirati nogomet. Najprije je to bilo svojevrsno pražnjenje, a onda je, kaže, postalo sredstvo zahvaljujući kojem je postajao bolji. Pojednostavnjeno, ako može dvanaest sati biti stalno usredotočen na stazu dugu osamdeset kilometara i paziti da je pretrči a da ne padne, može izdržati i tempo rada više od dvanaest sati na dan kakav je, primjerice, na Princetonu. Kovača smo uhvatili u Zagrebu nakon odmora na Krku, gdje je liječio ozljede nakon nedavno završene 250-kilometarske trkačke utrke kroz najsušu pustinju na svijetu, čileansku Atacamu.
Približavaju se predsjednički izbori. Prije četiri godine dobili ste manje od jedan posto glasova. Hoćete li se opet kandidirati?
– Neću, odnosno 99,99 posto da neću. Nikad nije sto posto sigurno.
Je li to bio svojevrstan eksperiment?
– Ne. Pokušali smo prenijeti neke stvari. Kad je predsjednička kampanja u pitanju, dobijete mnogo širu podlogu za neke ideje. Kad sam dobio jedan posto, zezali su me, ali ja sam i prije govorio: ‘Dobio jedan posto ili sto posto – neću se služiti populizmom.‘ Pokušali smo s transparentnošću i ja sam prikazao transparentno sve donacije. Gurali smo tu ideju zajedno s Darijem Hrebakom. Danas je u tome od petnaest do dvadeset gradova, transparentnost ulazi u zakon. Otvorili smo i temu javne nabave, koja je u međuvremenu postala jako bitna.
Najviše sam govorio o demografiji. Tada ljudi nisu imali stvarnu sliku, a ja sam provodio istraživanja. Znao sam već 2019. koliki je demografski kolaps, ali problemi su se manifestirali tek tri godine poslije. Govorio sam i o izbornim jedinicama i gerrymanderingu te neustavnosti takva izbornog zakona, zato mi je bilo drago kad je to prije nekoliko mjeseci potvrdio i Ustavni sud. Ali krenuo sam s demografske strane. Ako ljudi neravnomjerno odlaze, to stvara nerazmjer na političkoj sceni. Zato sam zadovoljan svojom predsjedničkom kampanjom, mediji su to vrlo dobro pratili. Posijali smo sjeme, to da ljudi počnu razmišljati. Ja sam za slobodu, ne možete ljude tjerati, ali možete posijati sjeme i dati im vremena da to procesiraju.
Od ekonomista u politici očekivao bi se prije svega konzistentan ekonomski program. Vi ste u prvi plan stavili korupciju. Je li to tada bio i danas je ključni hrvatski problem?
– Korupcija je uvijek problem, ali kad imate fazu ekonomskog rasta, kakvu imamo sad – kad ljudima ide dobro, rastu im plaće i nezaposlenost je rekordno niska – ne nedostaje im toliko novca i ne razmišljaju o viškovima koji se negdje puštaju kroz državni proračun. Ali kad smo nakon 2008. bili šest godina u recesiji, onda su to osjetljivije teme; u doba vrlo visoke nezaposlenosti gleda se na svaku kunu. Kad čovjek ne zna može li izdvojiti djetetu za čokoladu, ljudi su osjetljiviji i drukčije reagiraju na rastrošnost u državnoj potrošnji.
Iz toga bismo mogli poslati poruku političarima: ‘Kradite kad je svima dobro?‘
– (Smijeh.) Onda prođe ispod radara...
Onda korupcija danas nije glavni problem?
– Ma jest, problem je što je politika ušla u nezavisne institucije, od pravosuđa nadalje. Vidite što je sada bilo s HEP-om, prije s Inom… Ljudi moraju shvatiti da trebaju odgovarati zakonima, a ne političkom plemenu koje ih je postavilo.
Ali Hrvatska je na europskoj karti percepcije korupcije upravo na svome logičnome mjestu, između najmanje korumpiranog sjeverozapada i najkorumpiranijeg jugoistoka…
– Da, na prijelazu sa zapadnog Balkana u Europu.
Spominjete da je do trinaest posto BDP-a u javnim nabavama, koje su jedan od izvora korupcije i praonica novca. Kako smanjiti broj okretaja te ‘kešmašine‘?
– U SAD-u je u javnim nabavama dva-tri posto BDP-a, ali i ondje ima korupcije. I mnogo razvijenije države imaju taj problem. Naime, postavlja se pitanje što je na kraju korupcija, što je etika umreživanja, networkinga; gdje prestaje naša povezanost, a gdje se prelazi moralni prag. To nije zakonski regulirano, ali taj problem imaju i druge, razvijenije demokracije, samo s manjim udjelom. Mi moramo još dosta toga liberalizirati.
Dobro, ali što smo napravili ako liberaliziramo primjerice HEP i damo ga nekom stranačkom poslušniku?
– Rješenje je u transparentnosti, čemu pomažu digitalizacija i informatizacija poslovanja. Onda u nekoliko klikova možete vidjeti sve za što vam je prije trebalo vremena i vremena. Prije pet-šest godina za to mi je trebala umjetna inteligencija. Danas je to mnogo bolje. Hrvatska je jako napredovala u digitalizaciji, ali postoji tu još prostora, od pravosuđa do zdravstva. Ali to je tek prvi korak. I kad smo omogućili tu transparentnost i imamo uvid jednim klikom, sad postoji problem pravosuđa koje ima preduge procese, a treba biti efektivnije i efikasnije. Tu je i dodatni problem logike ‘se vas bum tužil‘ – imamo više tužbi po stanovniku od većine europskih država, i to povećava broj slučajeva.
A tu je problem i ekipiranosti pravosudnih institucija, ponajprije tužiteljstva, koje nije sposobno procesuirati ni jedan ozbiljniji predmet, poput Agrokora.
– Potkapacitirane su. Danas se u hvatanju prijestupnika trebaju upotrebljavati veliki skupovi podataka, odnosno big data, i umjetna inteligencija. Danas se lopova koji krade trešnje ne hvata čekajući ga ispod ljestava. Lovite ga u anomalijama vidljivima podatkovnoj znanosti. To se vidi i u javnim nabavama: zna se koliko ljudi nude i vidite bouncing oko praga, a za njega nitko ne bi smio znati koliki je. Znači da su neki imali informaciju o najnižoj cijeni.
Ali to funkcionira i na međunarodnim natječajima. Ako dvije japanske kompanije istaknu najniže cijene, ona jeftinija odustat će da druga zaradi više. Pa i to je korupcija.
– Da, ali to se razlikuje od države do države. Pogledajte Južnu Koreju, koja ima iznimno propulzivnu ekonomiju. U njoj te etike nema. Južnokorejci su za naše pojmove jako koruptivni: ja poznajem tebe, ti poznaješ mene. Ali ondje to ne smatraju korupcijom, nego načinom na koji se ubrzava stvaranje ekonomske vrijednosti. Stvar je definicije. Ako postoji natječaj za tisuću eura plaće, vaša je produktivnost na 1100 eura, a moja na 600 eura i ja dobijem posao preko veze – to je korupcija. Natječaj bi trebao dobivati najbolji i najproduktivniji. Postavlja se i pitanje kako mi to mjerimo, to uopće nije jednostavno. Javna nabava može se digitalizirati, ali kad je netko trideset godina u poslovanju, postoje niše za koje se netko usavršavao. To nije korupcija, nego specijalizacija.
Cijeli intervju možete pročitati u digitalnom i tiskanom izdanju Lidera.