Djelatnici privatne tvrtke dolaze u ured jedne gradske službe (nije Zagreb) radi dogovora o provedbi projekta. Nalaze pet osoba u tom uredu: jedna je igrala igrice na računalu, druga čitala novine, treća dubokim snom pravednika spavala na prozorskom ‘štoku’...
Ostalih je dvoje zaposlenika radilo, s time da je jedan vukao za sve ostale. I kako bar ovome koji spava dati otkaz? Teško. Poznato je što se dogodi takvu radniku u privatnom sektoru. Neki su ministri došavši na funkciju pokušali u svojim resorima napraviti promjene, ali neuspješno.
– To je koloplet odnosa sindikata prema neradnicima i kršiteljima radne etike, službeničkih sudova i običnih sudova. Sindikati su uvijek na strani svojih članova. Posljednji je primjer reakcija sindikata u HAC-u na prijave protiv ljudi koji su krali novac. Jedan od njih imao je više od 130 prijava i pritužbi, ali za sindikat oni su uvijek pravedni – kaže nam u neslužbenom razgovoru jedan bivši ministar.
Upozorava da su kod nas sindikati najjači u državnom sektoru, kao da su radnici u državnom sektoru najugroženiji i kao da ondje prijeti najveće kršenje radničkih prava.
– To su stvorila i postojeća zakonska rješenja, no ključ je i provedba postojećih rješenja. I prema sadašnjem Zakonu o državnim službenicima može se dobiti otkaz, ali koja korist od toga kad postoji plejada bočnih institucija koja sve to blokira? Zato su ključ menadžerske osobine i predanost nove vlade primjeni. To neće ići bez ozbiljna sukoba sa sindikatima – zaključuje naš sugovornik.
Problem je i neodgovornost nekih ministara koji su svojim odlukama prouzročili štetu državnim tvrtkama (posljednji je primjer Zlatko Koračević, koji za sada ima nepravomoćnu presudu u svoju korist, kao i presude i odštete koje su dobili bivši članovi Uprave Croatia osiguranja Hrvoje Vojković i Damir Mihanović).Postoje tri skupine zaposlenika u javnom sektoru: oni koji rade u državnim i lokalnim službama (npr. ministarstva, gradovi, županije), zaposlenici javnih službi (zdravstvo, socijalna skrb, kultura, znanost, obrazovanje, sport, knjižnice...) i zaposlenici javnih poduzeća (npr. HAC ili komunalna poduzeća).
Prema podacima Instituta za javne financije i Ministarstva financija, u trećem kvartalu 2015. u državnim i javnim službama bilo je zaposleno 240.860 ljudi. Broj zaposlenih u državnim službama smanjio se s 86.875 u 2005. na 75.236 u 2014., a broj zaposlenih u javnim službama povećao se s 154.121 u 2005. na 170.707 u 2014. godini.
– U državnoj upravi, u kojoj su ministarstva i druga tijela državne uprave, te u upravnim odjelima jedinica lokalne i područne samouprave nema klasičnoga ugovornog odnosa zaposlenika, njihova je služba regulirana Zakonom o državnim službenicima, Zakonom o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj samoupravi i kolektivnim ugovorima. To znači da je gotovo jedina mogućnost za davanje otkaza ako taj zaposlenik počini teško stegovno djelo. Dakle, mora napraviti nešto grozno da bi dobio otkaz – objašnjava profesor Ivan Koprić s Pravnog fakulteta u Zagrebu.
Takvo je teško djelo, primjerice, kazneno djelo primanja mita. Koprić se sjeća primjera kad je načelnik odjela lokalne uprave fizički ulovljen kako prima mito – u rukama je imao kuvertu s novcem.
– Bio je suspendiran, ali mislim da je spor dobio jer je uspio pronaći proceduralnu rupu u svom slučaju. Dakle, ključno je pri otkazu zaposleniku državnih i lokalnih službi da se njegova stegovna odgovornost prosuđuje prema pravilima kaznenog prava: mora se dokazati i kazneno djelo, ali i krivnja u postupku sličnom kaznenome – upozorava Koprić.
Druga su skupina zaposlenika oni u javnim službama, a treći u javnim tvrtkama; njihovi su ugovori utemeljeni na Zakonu o radu i gotovo su jednaki kao kod drugih zaposlenika u privatnom sektoru. To pogotovo vrijedi za javne tvrtke. Već godinama se, kaže Koprić, govori o tome da treba reformirati državnu upravu i normirati rad, ali to se nije napravilo. Napominje da su potkraj 1980-ih godina tadašnje vlasti izdale knjigu mjerila kojima je bio normiran rad u tadašnjoj republičkoj i općinskoj upravi. Trebalo je vremena za pripremu tih mjerila, ali sastavljena su.
– Svi političari rado govore: ‘Zakon za državne službenike takav je kakav je i mi tu ne možemo ništa.’ Itekako mogu, pa oni su vlada i ministri, neka promijene zakon. Neka analiziraju cijeli sustav, analiziraju poslove, odrede mjerila i pravila igre, promijene zakon i sve će biti riješeno. Nitko ne kaže da je to jednostavno, ali moguće je. O učinkovitosti treba prestati samo govoriti, treba je početi mjeriti. Na temelju rezultata rada službenika utvrđenih prema takvim mjerilima moći će se objektivno odrediti i nagrade za najbolje službenike i sankcije za one koji ne mogu postići ni minimalne rezultate. Samo, tada neće biti prilike za političko nagrađivanje ‘mojih’ i sankcioniranje ‘drugih’ – zaključuje Koprić.
Dakle, može se vrlo jednostavno zaključiti da ako neki ministar želi dati otkaz lošem činovniku, mora pokrenuti postupak sličan onome koji se vodi protiv bivšeg premijera Ive Sanadera i u kojem je potrebno dokazati ne samo djelo nego i krivnju. A koji političar ima želju to raditi i ‘nakalemiti’ si negativne kritike. Jednostavnije je zanemariti tog činovnika i čekati da ode u mirovinu.
Javni sektor ima 396.000 zaposlenih75.300 zaposlenih u državnim i lokalnim službama (ministarstva, gradovi, županije) 170.700 zaposlenih u javnim službama (zdravstvo, socijalna skrb, kultura, znanost, obrazovanje, sport, knjižnice...) 250.000 zaposlenih u javnim poduzećima (HAC, komunalna poduzeća) Izvor: IJF, procjene stručnjaka