‘;
Znamo već da su nam makroekonomski pokazatelji godinama sjajni, uz to još od kovidovskih vremena teku rijeke europskoga novca, pa nam leti doslovno sve: plaće, cijene, potrošnja, nekretine, proračun. Tako je nekako bilo i u Grčkoj, sve je cvalo i mirisalo. A onda je financijska kriza otkrila trulež. Jesmo li na tragu reprize grčkoga scenarija? Treba li upaliti alarm, za slučaj da je netko ipak dežuran? Uznemiravamo li pitanjem bezveze? Ili...?
Iako je podosta sličnih trendova ekonomisti ne vjeruju u reprizu, ali upozoravaju na samodopadnost. Marijana Ivanov sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta misli kako je usporedba ekstremna, no Hrvatska ipak kumulira makroekonomske neravnoteže.
– Statistika daje sve slabiji uvid u stvarno stanje ekonomije, što je problem metodologije i pravila na razini EU, ne samo Hrvatske. Figurativno rečeno, slon može proći bez da ga primjetimo. Slično je bilo u Grčkoj, Italiji, Španjolskoj i drugim perifernim članicama europodručja do 2008. kada su rizici godinama bili potcijenjeni sve do 2010., odnosno 2012. kada su Grčka i druge mediteranske članice europodručja zapale u probleme, iako su one već od 2005. pokazivale divergentna kretanja od prosjeka europodručja, uz značajan pad konkurentnosti. I Hrvatska sada divergira, doduše s rastom BDP-a u pozitivnome smjeru, no s nekim pokazateljima i obrnuto. Imamo jednu od najvećih stopa rasta BDP-a, ali i veću stopu inflacije, snažno su posljednih godina porasle cijene nekretnina, turizam ekspandira preko granica održivosti, bilježimo velik rast plaća i investicija (infrastrukturnih, za zelenu tranziciju i digitalizaciju). Posljedica je to priljeva novca iz EU fondova. Taj smo scenarij već vidjeli prije globalne financijske krize iz 2008., u doba rasta inozemnoga duga i prerastrošne fiskalne politike. Danas je dijelom drugačije. Inozemni je dug svih sektora na umjerenoj razini i znatno niži nego u slučaju Grčke. Štoviše, ako pogledamo stanje neto međunarodne investicijske pozicije Hrvatske iz 2008. do 2014., kada je naša negativna pozicija bila gotovo četiri puta veća nego danas, tada smo bili daleko bliže grčkome scenariju nego sada – tumači Ivanov dodajući kako se danas ne financiramo iz inozemnoga duga nego iz vlastite štednje i uglavnom bespovratnih EU fondova.
No, kaže kako to nije sjajno, jer rađa nizozemsku bolest, posebno u sektoru turizma, javnome i sektoru nekretnina, pa čak i energetike, dakle, ondje gdje se slijeva najviše novca.
Ekonomist Željko Garača poručuje kako se Hrvatska još uvijek dobro drži.
– Imamo relativno snažan gospodarski rast i trenutno je manje važno koliko je on na zdravim nogama, jer je cijela EU ugrožena i daljnje je pogoršanje ekonomske situacije vrlo izvjesno. U tom svjetlu treba gledati i potrebu racionalizacije državne potrošnje, ali bez robovanja formalnim kriterijima poput udjela javnoga duga u BDP-u. Dok su neke velike ekonomije u EU znatno zaduženije od Hrvatske i u situaciji kada se država napokon okrenula ka zaduživanju kod svojih građana ne treba previše strahovati od pada kreditnoga rejtinga – uvjerava Garača dodajući kako nema nikakve potrebe za drastičnim smanjenjem proračunskih rashoda za tekuću godinu, bez obzira na to što je on bio rastrošno predizborni.
Trebamo li doista stezati remen i podsjeća li sadašnje stanje na grčki scenarij pročitajte u novome digitalnom i tiskanom broju Lidera.