Da je novonormalno višestruko bolesnije od staronormalnog svatko se normalan slaže. No, rikverc nije opcija. Nažalost, ono što se kao opcija nudi na (globalnoj) političkoj sceni nije nimalo utješno. Jer, utjehe nema ni lijevo ni desno. I jedno i drugo je radikalizirano do karikature, utapajući se na pijedestalu moralne superiornosti.
Hoćemo li se ikada izvući iz jednosmjernog sokaka? Čujemo li nužni glas razuma? Gdje su (r)evolucijske snage da povedu na ružičastiji teren? Sve smo to propitali mladog političkog konzultanta Karla Juraka, nekadašnjeg ozbiljnog ljevičara (bio je član Radničke fronte), danas tek 'ljevičara' koji ljevicu ozbiljno secira. Štoviše, o nekim temama progovara itekako heretički, dovoljno da zaključimo kako ipak nije sve izgubljeno.
Dugo već traju rasprave o transformaciji kapitalizma pri čemu je uglavnom bilo riječi o odnosu radnika i kapitala. Ne čini li se da to sada pada u vodu upravo zbog širenja države?
- Transformacija kapitalizma krenula je s ekonomskim oporavkom nakon krize 2008. MMF je u početku predlagao mjere štednje što se, u kombinaciji s deflacijom i recesijom, pokazalo kontraproduktivnim. Stoga je MMF i prije pandemije odustao od politike štednje i počeo zagovarati veću monetarnu ekspanziju. Inflacija podrazumijeva preveliku potražnju, no liječenje inflacije recesijom?! Osim što je napuštena ideja štednje događa se i zelena transformacija društva u kojoj društveno moralnu odogovornost imaju i kompanije. Naravno, maksimizirat će profit, ali će istodobno biti društveno korisne propagirajući, među ostalim, i zelenu transformaciju društva. Dogodila se još jedna transformacija - jačanje državnoga kapitalizma u čemu prednjači Kina, zapravo BRICS skupina. Državni kapitalizam koji se pojačao ulogom Kine u pandemijskoj krizi i koji će dodatno ojačati s ratom u Ukrajini još će više zamijeniti liberalni kapitalizam.
I uz sve to Njemačka, Francuska, Austrija...nacionaliziraju svoje elektro kompanije ili poluprazna skladišta plina čime dodatno ojačavaju svoju poziciju u društvu.
- To je jedan od primjera kako je kapitalizam Zapada, koji se dičio liberalnim institucijama, ojačao ulogu države uvodeći izvanredna stanja i tako zapravo prihvatio neke od tih modela autoritarnih sustava. Primjenjivanjem tih praksi Zapad je oslabio, a to je shvatio i Putin.
Koliko u tom mišungu novog poretka, pa i odnosu rada i kapitala koji je pokrila država, ljevica uopće ima smisla?
- Veliko pitanje, jer su čak i neke kompanije preuzele ulogu socijalnih i osigurača identitetskih politika. No, na pojmove ljevice i desnice gledam kao na relacijske pojmove, historijski rastezljivima. Ako gledamo prema identitetskim temama dominantnima na ljevici, od '68., preko sloma realsocijalizma do danas, vidljivo je da i lijeve i desne vlade prihvaćaju, primjerice, ekološke teme, manjinska i gay prava. Mnogo toga za što se ljevica zalagala ostvareno je kroz institucije liberalne demokracije. Zato desnica danas kada napada te institucije zapravo poručuje da su se lijeve ideje, koje su komunisti nekada ostvarivali revolucijom, savršeno dobro ostvaruju u institucijama liberalne demokracije. Istodobno, dok je ljevica kooptirala sa sustavom i institucijama koje je nekoć nazivala buržoaskim, otuđenim i odnarođenim, desnica je preuzela povijesno ljevičarske metode borbe kroz civilno društvo. Na tome je terenu mnogo jača desnica zato što su neke lijeve ideje državno institucionalizirane.
Zanimljiv je taj obrat, uglavnom je ljevica silom tražila procijepljivanje svih, uz etiketiranje drugih ravnozemljašima, ne pitajući se uopće kako smo od 'antivaksere treba pustiti da umru' stigli do rušenja 'Roe vs Wade'. Odakle to sljepilo koje ne vidi da je korijen isti?
- Da, ne možete se zalagati za osobne slobode i tjelesnu autonomiju na jednom polju, a rušiti je na drugom. Ne mogu se sjetiti stranke ili pokreta koja je bila za slobodu izbora tijekom cijepljenja i da je ujedno i za slobodu izbora prilikom obavljanja pobačaja, i vice versa.
Nakon svega što se dogodilo, gdje vidite liberalnu demokraciju, koja je u ove dvije i pol godine prilično zgažena?
– Kao politički okvir ona postavlja najmanje štetna pravila za funkcioniranje društva. A u krizi je pokleknula zato što je sastavljena od suprotstavljenih elemenata: demokracije, koja teži vlasti većine, naroda, demosa, i liberalnoga, koje naglašava pravo pojedinca. Liberalna je demokracija ravnoteža vladavine većine i prava manjina i osobnih sloboda. To jest oksimoron, ali uz dobre institucije može koegzistirati. Nije dobro ako skrene u bilo kojem od ta dva smjera; ako, recimo, postane stadionskom demokracijom, pa većinom možete ugušiti nečija osobna prava. Nije dobro ni kad liberalna komponenta prijeđe u svoju krajnost, tehnokratizam, kad postane nevažan demokratski segment, a o svemu odlučuju stručnjaci, regulatori. Onda se postavlja pitanje tko regulira regulatore i na kojim temeljima oni uopće počivaju. Budućnost liberalne demokracije povratak je osnovnim postavkama.
S obzirom na jačanje država, jurimo li prema liberalnoj ili demokratskoj komponenti?
– Liberalizam ne može bez države i jaka pravna država njegov je temelj. No može nas odvesti u krajnost i tehnokratizirati društvo. Rekao bih da su trenutačno obje komponente napadnute: liberalna oduzimanjem sloboda, a demokratska samoimenovanjem stručnjaka. Donošenje odluka o funkcioniranju društva posao je politike. Struka o tome ne odlučuje, ona može dati mišljenje, ali na politici je odgovornost. Neprestanom depolitizacijom društva ubijamo smisao politike i to škopljenje politike napad je na obje komponente
Ima li kraja 'cancel' kulturi, jesmo li nepovratno podijeljeni u tabore, gdje se u svemu tome izgubila liberalna demokracija pročitajte u novome broju digitalnog i tiskanog Lidera.