Jedna od lekcija posljednje krize, koju bi poduzetnici i menadžeri svakako trebali naučiti u očekivanju nove, odnosi se na otpuštanje. Mnogima je refleksna reakcija na krizu otpuštanje, no treba prije križanja cijelih odjela i rezanja najskupljih na listi radnika zapitati se tko mi je ključan i na visokim pozicijama, ali i u proizvodnji
Kad se Hrvatska nakon 2008. našla na vjetrometini svjetske financijske krize i kad su domaći poslodavci na svojoj koži počeli osjećati pad narudžbi i prihoda, morali su doslovno preko noći smanjiti troškove pa su se bacili na ono najklasičnije, ziheraško restrukturiranje. Umjesto da traže nove poslovne prilike, ponude nove usluge ili proizvode, izađu na nova tržišta i tako povećaju prihode, znali su samo smanjiti troškove, i to rezanjem broja zaposlenih.
Počeli su sa najskupljim zaposlenicima, menadžerima koje su i doveli da pokrenu biznis, osmisle nove proizvode i usluge te izađu na nova tržišta, a onda su počeli gasiti cijele odjele. Što je kompanija bila veća, liste za ‘odstrel‘ bile su duže. Odjeli HR-a radili su prekovremeno nastojeći prikazati otkaze kao priliku za nov početak, a tih prilika, barem u Hrvatskoj, prilično dugo nije bilo jer je kod nas kriza trajala dulje nego u drugim zemljama Europske unije.
Loš glas daleko se čuje
No onda je Hrvatska ušla u EU i neko vrijeme autobusi puni domaće radne snage s jednosmjernom kartom za inozemstvo nisu nikoga pretjerano zabrinjavali. Sve dok se gospodarstvo nije oporavilo. Poslodavci su odjednom shvatili da su se otpušteni menadžeri s vrhunskim CV-jem prilično brzo snašli i našli svoje mjesto pod suncem u tvrtkama u kojima uprave nisu bile toliko nemilosrdne i kratkovidne pa ih više nije bilo jednostavno ni ponovno angažirati, a nije bilo lako pronaći nove ljude s tim kvalifikacijama jer se loš glas daleko čuje.
Ne samo da odjednom nije bilo radnika s posebnim kvalifikacijama, nije bilo ni običnih ‘šljakera‘, pa tako već 2016. čitamo prve žalopojke poslodavaca kako u Hrvatskoj nema tko raditi, kako nema radnika ni u državama ex Yu, e da bi danas zapošljavali Nepalce, Filipince, Indijce, a odjednom su dobri i umirovljenici. Sve se to možda ne bi odvilo tako da prije desetak godina nije bilo stihijskog otpuštanja ljudi i da se znalo prepoznati ključne zaposlenike u kolektivu. One bez kojih se ne isplati ostati!
– Ako treba navesti samo jednu lekciju koju sam naučio u krizi, onda je to ta – ispričao je Lideru nedavno u neobveznom razgovoru poduzetnik koji se našao upravo u toj situaciji.
Ne da ne bi, kaže, otkaze dijelio samo onima s najvećim plaćama, koji su ga najviše stajali, jer je bez njih izgubio kičmu poduzeća, nego bi zadržao i neke ljude u proizvodnji, samo da se poslije ne mora krpati iz mjeseca u mjesec, kaže poduzetnik koji danas više od pola radnika uvozi iz raznih zemalja.
Lekcije iz prijašnje krize važnije su nego ikada jer je pred nama još jedno neizvjesno razdoblje. Kriza i recesija sasvim su izgledan scenarij koji ne čeka samo Hrvatsku već i druge zemlje u Europi, a dogodi li se najgore, sasvim je opravdano očekivati da će tvrtke ponovno morati smanjivati troškove. No prije nekontroliranog križanja imena na popisu zaposlenika valja se ovaj put zamisliti i zapitati: ‘Tko su mi ključni ljudi u organizaciji, oni bez kojih mi se ne isplati ostati?‘
Bez koga se ne može
Ključni su zaposlenici oni koji imaju kompetencije koje je teško nadomjestiti, koji donose ideje i kreativno rješavaju probleme, koji stvaraju vrijednost te znatno sudjeluju u strateškoj budućnosti kompanije, objasnila je Martina Kessler, direktorica organizacijskog dizajna i razvoja u Selectiju.
– Ključni ljudi imaju nekoliko kvaliteta koje valja objektivno sagledati kako bi se ispravno prepoznale u organizaciji. Prije svega, oni izravno i znatno utječu na vrijednost poslovanja, što znači da njihove odgovornosti i odluke utječu na prodaju, rast poslovanja, profitabilnost, razvoj proizvoda i usluga ili neki drugi generator vrijednosti. Gubitak takvih ljudi značio bi štetu za poslovanje – objašnjava Kessler.
Slično razmišlja Irena Jolić Šimović, direktorica Studija 5 poslovnog savjetovanja, koja kaže da je ključan zaposlenik prije svega teško zamjenjiv. To je onaj muškarac ili žena u kolektivu čiji se iznimni učinci, vještine i znanje mogu opipljivo povezati s uspjehom organizacije, koji ili koja se posebno ističe u kritičnim trenucima, koji je važan ili koja je važna ne samo za poslovne procese nego i za održavanje odnosa s klijentima i kupcima.
– Ključan zaposlenik ima jedinstvenu mješavinu osobnosti, znanja, odnosa i učinaka. On ili ona mora posjedovati stručna znanja, certifikate ili licencije potrebne za održavanje poslovanja, mora ima na umu rezultat rada, odnosno mentalitet closinga, mora znati pozitivno utjecati na svoje kolege kao veza između timova ili odjela te jednako tako mora znati održavati snažne odnose s klijentima i dobavljačima – istaknula je Jolić Šimović.
Takve osobe nije dobro izgubiti, pogotovo ne zbog konkurencije!
Unatoč tomu što je gotovo svima u teoriji jasno da se bez ključnih zaposlenika ne može, u praksi to ne znači ništa. Nekomu je ključan zaposlenik onaj tko na svaku njegovu ili njezinu repliku kaže: ‘Odlična ideja, šefe/šefice!‘, tko se sa svime slaže; netko tko je lojalan i samouvjeren bez velikog pokrića, netko tko ne donosi rezultate niti je sposoban pratiti više tvrtkinih ciljeva. Naravno, kad smo okruženi takvim suradnicima i kad takvo ponašanje potičemo, teško je prepoznati i vrednovati ključne zaposlenike pa se može dogoditi da nam prokližu kroz prste.
Da je takvih primjera napretek, potvrđuje i Sanja Damiani, vlasnica i konzultantica Vedas Consulting Groupa. Ona kaže da vlasnici ili uprave tvrtki prečesto ne znaju procijeniti koji su im ključni ljudi, koliko su zadovoljni, a ne znaju ni kako ih privući ili zadržati. No postoji, dodaje, golem broj alata kojima tvrtke mogu zadržati ključne zaposlenike. Uostalom, dodala je, ljudi danas, osim ako ne rade na poslovima kojima mogu pokriti samo osnovne životne potrebe, ne napuštaju poslove zbog novca, odnosno zbog plaće.
– Odlaze uvijek zbog nekoga, ponajprije šefa ili lidera – ističe Damiani koja smatra da je važno zato uložiti i u prave osobe na upravljačkim položajima s razvijenom emocionalnom i socijalnom inteligencijom.
Sve ostalo samo su izlike i mogu nas stajati brzog oporavka kad se gospodarska klima oporavi. A tom ishodu nitko ne želi ponovno svjedočiti.
A što na sve to kaže realni sektor, znaju li tvrtke prepoznati ključne zaposlenike i tko su oni, samo oni na visokim pozicijama ili i oni s plavim ovratnicima i zašto se ustvari boje to javno reći, pročitajte u tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.