Njemački BASF najveći je svjetski kemijski proizvođač i jedna od najvažnijih europskih industrija. U njegovu je vlasništvu čak 230 proizvodnih pogona u 90 zemalja, u kojima radi čak 111 tisuća ljudi, a najveći su pogoni, razumljivo, u Njemačkoj. Hrvatska nije jedna od tih 90 zemalja, BASF ovdje nema vlastiti pogon, na našem tržištu radi isključivo B2B, a najprisutniji je u agrobiznisu te u prerađivačkoj industriji. Dobra je vijest da kod nas razvija svojevrsni data for business hub jer su domaći programeri i podatkovni znanstvenici na dobru glasu. Osim toga, decentralizacija nekih dijelova poslovanja je kompanijska poslovna strategija, pogotovo ako je riječ o digitalizaciji.
Na domaćem tržištu BASF predstavlja Simon Franko, Slovenac koji zastupa i tržišta Slovenije i Srbije, a koji se nije slučajno našao na toj poziciji. Nije riječ o poslovnom čovjeku koji je taj posao dobio isključivo zbog stručnog znanja iz ekonomije i poslovanja. Franko je ipak diplomirao kemiju pa se itekako razumije u industrijske procese kad je ta kompanija u pitanju. Osim toga, izvrsno priča hrvatski, što i ne čudi jer je karijeru započeo u AD Plastiku. No nismo razgovarali mimo BASF-ove agende. Naime, BASF-ovi čelnici, kako u Njemačkoj, tako i na drugim europskim tržištima, ovih su dana često pred novinarskim videouređajima i audiouređajima. Cilj im je upozoriti europske donositelje odluka, ali i poslovnu zajednicu, da je cijena koju industrija na Starom kontinentu plaća zbog europske zelene politike, kao i zbog energetske krize, previsoka i da Europi prijeti deindustrijalizacija. Posljedice će biti dalekosežne; bez industrije, Europa bi bila samo ‘turistički Disneyland‘. Nešto poput Hrvatske, premda Franko takvu usporedbu, naravno, ne izgovara, to je tek novinarski zaključak.
Kako biste opisali BASF-ovo poslovanje u posljednje tri godine?
– Najturbulentnije razdoblje ikad. Prva godina pandemije je u našoj 157 godina dugoj povijesti bila uvjerljivo najgora otkad je poslovanje u pitanju, gubici su bili ogromni. Prošla godina je pak bila rekordna, s ostvarenih skoro 80 milijardi eura prometa, narudžbe su eksplodirale, nitko nije pitao za cijenu, ubijali smo se od posla jer nije bilo sirovina iz Azije, pa smo mi kao europski proizvođač radili punom parom. Pokazali smo se otpornima na krizu s lancima dobave jer imamo širok proizvodni portfelj, ali je to otvorilo oči drugima i pokazalo im koliko je važno imati strateške sirovine u blizini, a ne na drugom kraju svijeta.
A onda se dogodila energetska kriza i rat s Ukrajinom.
– Da, ali to više nije svjetska kriza, kao pandemija, to je sad samo europska kriza. Naš je kompanijski dojam da je Europa u permakrizi ili polikrizi, jednom konstantnom kriznom razdoblju već tri godine, jer tih kriza ima toliko da ih je teško nabrojiti. Imamo pandemiju, krizu manjka radne snage, visoku inflaciju, svi se suočavamo s velikom krizom zbog klimatskih promjena, imali smo krizu dobavnih lanaca, a sad imamo i opaku energetsku krizu. Cijena energenata u Europi šest je puta viša od cijena na američkom ili azijskom tržištu, pa ispada da je isplativije raditi u bilo kojoj drugoj regiji svijeta nego u Europi. Opasno je to za budućnost industrije na Starom kontinentu, jer je za biznis logika jasna, seli se proizvodnja ondje gdje je energija i jeftina i dostupna. Mi te trendove već vidimo, jer je BASF industrija koja je na početku industrijskog lanca, mi proizvodimo sirovine za sve ostale industrije. Osim toga, mi plaćamo i najskuplju cijenu te energetske krize, jer smo, kao industrija na početku proizvodnog lanca, jako energetski intenzivni. Trošimo jako mnogo energije i visoke cijene su udarac za našu konkurentnost.
Jeste i vi zatvarali pogone zbog visoke cijene plina?
– Da, naravno. Loša je poruka da se u listopadu u Europi uštedjelo 25 posto plina. Nisu to samo blage temperature pa se manje grijalo, nego to znači da su veliki proizvodni pogoni stajali, da su bili zatvoreni jer se industrija gasila. To će tek doći na naplatu, a nismo nešto preoptimistični za budućnost. Cijene se neće smanjivati, to je sad to.
Je li to početak deindustrijalizacije Europe, na što mnogi danas upozoravaju?
– Neka brojevi govore. Samo u trećem tromjesečju europsko kemijsko tržište smanjilo se za šest posto. Proizvodnja plastike u Njemačkoj u trećem tromjesečju smanjena je za čak 15,6 posto u odnosu na prethodnu godinu. Visoki troškovi i slabljenje potražnje u potpunosti su stigli do tvrtki. Tvornice čelika, stakla, aluminija, papira, reciklaže plastike, a da ne pričam o gnojivima, prisiljene su drastično smanjiti proizvodnju. I samo zatvaranje proizvodnje na par mjeseci može predstavljati kraj poslovanja, nije lako vratiti se nazad kupcima, naći radnike, dobavljače, sve to se uzima zdravo za gotovo, a nije tako. Na žalost, za neke grane kemijske proizvodnje ne vidimo više budućnosti u Europi. Konstatno visoki troškovi energije stvaraju ogroman pritisak na poduzeća i utječu na njihovu globalnu konkurentnost. U takvom okružju deindustrijalizacija Europe postaje vrlo realna mogućnost.
Koliko energije vaša kompanija troši i je li moguće održati proizvodnju temeljenu samo i isključivo na obnovljivim izvorima energije, s minimalnom potrošnjom plina i nafte?
– Samo postrojenje BASF-a u Ludwigshafenu u Njemačkoj, koje se smatra najvećom kemijskom tvornicom na svijetu (veličine Ljubljane), troši jedan posto (6 TWh) ukupne njemačke potrošnje električne energije. A mi sad ne želimo bilo kakvu struju, mi želimo čistu struju. Ali imamo problem, treba nam ili mnogo plina za termoelektrane, skupa LNG plina ili struje iz vjetra i drugih obnovljivih izvora, što znači da je potrebno mnogo takvih projekata. A njih nema, nema uopće toliko čiste struje. Nema ni Njemačka, nema ni Hrvatska, nema gotovo nitko u Europi. U Hrvatskoj se, na primjer, spominju solarne elektrane, nekoliko vjetrenjača, ali ozbiljnih investicija u OIE nema. Kako će vam doći investitori ako nemate ‘čiste‘ struje za energetski intenzivne djelatnosti? To su problemi koji muče investitore danas, pogotovo europske i s kojima se moraju početi suočavati i zemlje u EU, pa i Hrvatska. Zato se i vraćamo ugljenu i okrećemo skupom LNG-u, koji isto zbog transporta ugrožava okoliš i opet nećemo ispuniti ciljeve o smanjenju emisija CO2.
Podupire li BASF europski Zeleni plan? Kako komentirate novu europsku kemijsku strategiju za održivost (CSS)?
– Zelenim planom Europska unija nastoji Europu učiniti prvim klimatski neutralnim kontinentom do 2050. i preustrojiti svoje zakone o okolišu, što BASF podupire. Fokus te zelene politike trebao bi biti na tranziciji na OIE, međutim, on je mnogo više od toga. S njim Europa ponovno kreće put preregulacije, pa već sad postoji 7100 stranica propisa za kemijsku industriju. Tko to može pročitati, protumačiti i implementirati?! A EU birokracija se tek zagrijava, tko zna u kojem smjeru će se krenuti. Tih zakona je previše, to je zakonodavni tsunami, sve bi se reguliralo i to odmah, a to nije moguće dok se boriš za opstanak na tržištu. To odgađa transformacijske promjene i dovodi industriju u situaciju da nije međunarodno konkurentna. SAD, s druge strane, uspostavlja sustav poticaja Zakonom o smanjenju inflacije, koji transformaciju prema CO2 neutralnoj proizvodnji pretvara u poslovni model. To bi nam trebalo otvoriti oči. A što se kemijeske strategije za odživost tiče, dat ću vam primjer. Ako želimo jaku automobilsku industriju potrebni su čipovi. I EU je to shvatio, pripremio je fond od 40 milijardi eura za ulaganje u vlastitu proizvodnju poluvodiča. S druge strane, priprema zakone koji zabranjuju kemikalije neophodne za proizvodnju tih istih čipova, što ukazuje na nerazumijevanje svijeta materijala. Zakoni se donose jedni za drugim, jaka birokracija i administracija sprječavaju dugoročne odluke, a ne promišlja se o posljedicama. Pa i kava je opasna ako popijete 80 šalica na dan, ali je ne zabranjujemo, doziramo je. Komisija temeljito mijenja strukturu postojećeg zakonodavstva o kemikalijama, što će imati velike posljedice za kemijsku industriju i daljnje korisnike kemikalija, odnosno za sve u lancu proizvodnje. Industrija se trenutačno bavi svojim krizama, čini sve da preživi i po mom mišljenju Komisija žuri i uvodi ogromne, čak pretjerane zakonske promjene, s jako mnogo nejasnoća u regulatornom i tehničko-provedbenom smislu, koje mogu napraviti ogromnu štetu europskoj industriji. Sad nam takav udarac ispod pojasa ne treba.
Ostatak intervjua sa Simonom Frankom pročitajte u tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.