Ulaganja u nove vjetroelektrane prošle su godine u Europi pala na najnižu razinu u više od desetljeća, pogođena sve većim troškovima i birokracijom koji prijete potkopavanjem energetske sigurnosti i klimatskih ciljeva regije.
Potrošenih 17 milijardi eura bilo je manje od polovine iznosa u 2021. i najmanje od 2009., prema izvješću WindEuropea. Investitori su prošle godine financirali samo deset gigavata novih kapaciteta u Europskoj uniji, daleko manje od godišnjih 31 gigavata za koje se smatra da su potrebni za ispunjavanje ekoloških ciljeva bloka. Zašto se kod nas o obnovljivoj energiji toliko puno priča, a toliko malo gradi, otkrivamo u razgovoru s Bojanom Reščecom, jednim od pionira izgradnje vjetroparkova u Hrvatskoj.
Nekad je bilo bolje
- Naime, postoji i razlog zašto je Hrvatska tamo negdje 2015./2016. bila lider u regiji po instaliranim kapacitetima u vjetru. Temeljem energetskog paketa zakona donesenih 2001. godine, koji donose liberalizaciju tržišta, ali i uvode korištenje obnovljivih izvora energije, tek je 2007.
Pravilnikom o obnovljivim izvorima energije zaokružen je pravni okvir. U skladu s regulativom u Europi i svijetu, Hrvatska uvodi tzv. feed-in tarifu, poticaje u obliku Ugovora o otkupu električne energije za sve obnovljive izvore energije s fiksnim cijenama prvo 12, a kasnije 14 godina - za Lider je komentirao Reščec.
Uz status povlaštenog proizvođača, koji izdaje Hrvatska energetska regulatorna agencija (HERA), po izgradnji vjetroelektrane Hrvatski operator tržišta energije (HROTE) bi aktivirao taj ugovor i to bi bila dobra osnova investitorima za ishođenje projektnog financiranja. Reščec je objasnio da je prva kvota od 400MW vjetroelektrana zatim bila povećana i izgrađen je velik broj vjetroelektrana različitih snaga.
No, zadnji ugovor o otkupu (PPA) je HROTE potpisao 2013., a krajem 2015. donesen je prvi Zakon o obnovljivim izvorima energije, koji predviđa tzv. Premijski model, dodao je Reščec. Cijena od tada više nije unaprijed definirana, potpisuju se Ugovori o otkupu, ali samo ako se osvoje na aukcijama – natječajima na kojima se nudi cijena.
- Učestali model za to doba u EU, u stvari contract for differences, jer se na aukciji ponuđena cijena koristi kao referenca, proizvedena električna energija se prodaje na tržištu, ako se prodaje za manju cijenu onda HROTE plaća razliku, a ako se prodaje za više onda se višak vraća HROTE-u - objasnio je.
- Očekivali smo novi zamah investicija, treba reći da isti zakon uvodi kategoriju natječaja za zemljište, prema kojemu bi se investitori prvo natjecali za lokaciju, a kasnije za ugovor o otkupu električne energije. Međutim, do kraja 2021. smo čekali da se dodatnim dokumentima reguliraju odredbe tog Zakona.
‘Nije moguće prijaviti, a kamoli razvijati projekte‘
Konačno je u listopadu 2021. donesen Zakon o tržištu električne energije, koji propisuje izdavanje Energetskog odobrenja kao dokumenta kojim developeru stječu pravo na lokaciju i ostvaruju pravo na ishođenje svih ostalih dokumenata, kao vid natječaja za državno i općinsko/gradsko zemljište - komentirao je Reščec i dodao da su dva članka ključna.
Članak 17. koji propisuje uvjete natječaja za dodjelu Energetskog odobrenja i kriterije odabira na natječaju. Ukratko, developer kani razvijati projekt, prijavljuje lokaciju i onda Ministarstvo raspisuje natječaj za tu lokaciju. Uz druge kriterije (lokalna zajednica, rokovi, učinkovitost) glavni kriterij je plaćanje naknade od minimalno 50kn/kW.
Članak 133. koji propisuje direktnu dodjelu lokacije developerima koji su već razvijali lokaciju i ishodili ili lokacijsku dozvolu ili priključak na mrežu ili potvrdu za okoliš. Do 19.01.2022. je bio rok za prijavu ‘po članku 133.‘. Makar je Zakon jasno propisao da se prilikom predaje podloga uplati 50kn/kW (kao fiksna naknada) iznenada je odlučeno da neće primati prijave, što je rezultiralo s 216 zahtjeva s ukupno 5.217 MW.
Zanimljivo je da u prijavama ima i projekata koji nisu u prostornom planu, a ima i dosta preklapanja. U slučaju više prijava za istu lokaciju, objašnjava Reščec, određuje se tko je ‘stariji developer‘, dakle tko je prije ishodio dokumente.
- Sve je tako lijepo definirano, no tu tek počinje naša agonija. Uredba po članku 17. s definicijom kriterija je trebala biti donesena 19.01.2022., do danas još nije, dakle kasni 433 dana za sada. Dakle, nije moguće niti prijaviti, a kamoli razvijati projekte. Da ne bude zabune, Energetsko odobrenje se izdaje i za privatnu zemlju, bez Uredbe ja ne mogu ništa graditi niti na svojoj zemlji!
Po članku 133. smo očekivali izdavanje svih odobrenja u tri mjeseca (dakle do 19.04.2022.), niti blizu nismo još tu. Prvih 7-8 mjeseci niti jedno nije izdano, krajem godine se nešto počelo izdavati, ali postupak izdavanja od poziva do dodjele traje 60-90 dana - komentirao je Reščec.
- Ovo sve vrijedi za sve projekte, ne samo vjetroelektrane, ali ako znamo da je nemoguće vjetroelektranu razviti u manje od pet godina, a praktički smo sedam godina blokirani, mislim da je jasno zašto nema novog zamaha izgradnje - dodao je.