Unaprijed se ispričavam onim čitateljima kojima je već dosadila tema o kažnjavanju poduzetnika i obrtnika zbog povećanja cijena. O tome je već dosta rečeno, pa i na ovome mjestu, smatram argumentirano, ali htio bih dodatno to popratiti iz potrošačkoga kuta.
Pustimo sad živežne namirnice bez kojih ljudi ne mogu, poput ulja, mesa itd., odnosno onih devet proizvoda za koje je Vlada još prije ograničila cijene. Pa pustimo čak na stranu i one živežne namirnice za koje Vlada (još) nije ograničila cijene. Dalo bi se raspravljati o tome je li ta odluka opravdana ili nije i našli bismo argumente i ‘za‘ i ‘protiv‘. Ali ima stvari bez kojih objektivno možemo pa se pitam čemu Vladina hajka na poduzetnike koji nude takve proizvode i usluge. I baš u tom smislu mogu ispričati iskustvo svoje obitelji od proteklog vikenda.
Nakon smrzavanja na Sljemenu odlučili smo skoknuti do poznatog restorana u okolici Zagreba kako bismo se ugrijali toplom juhom od gljiva i pojeli još poneki specijalitet. I inače smo znali tu i tamo navratiti do tog restorana, a još prije dva mjeseca kada smo bili ondje shvatili smo da su hrana i piće u njemu poskupjeli. Razloge ne treba navoditi, a jesu li opravdani, tko će ga znati, no iako je ceh prije dva mjeseca bio nešto skuplji nego inače, to nas nije odvratilo da i proteklog vikenda navratimo. E, taj zadnji put bili smo pomalo neugodno iznenađeni jer je ceh bio još veći, prema našem mišljenju preskup. Je li cijena porasla nakon Nove godine, ne znam, ali zaključili smo da bi bilo dobro taj restoran ubuduće izbjegavati.
Bez filozofiranja
Moja obitelj ima i omiljenu ćevabdžinicu, koju posjetimo svaki tjedan. I ta je ćevabdžinica povisila cijene, ali umjereno. Nije nam drago, ali razumijemo situaciju i baš zato što razumijemo i što je poskupljenje ‘pristojno‘, ne namjeravamo si uskratiti zadovoljstvo konzumiranja izvrsnih ćevapa iz te ćevabdžinice.
I u tome je cijela filozofija kažnjavanja zbog poskupljenja robe i usluga u Hrvatskoj. Restoran u koji nećemo u dogledno vrijeme ili možda nikada više doći jesti kaznila je moja obitelj, a ne isključujem mogućnost da će takvu odluku donijeti i drugi. Ne znam je li vlasnika tog restorana posjetio neki inspektor iz Državnog inspektorata, ali ako ga posjeti, mogao bi mu lupiti kaznu utvrdi li se da je cijene povisio poslije Nove godine. Ipak, to je besmislica jer, kako sam naveo, postoje stvari bez kojih ne možemo, a postoje i one bez kojih možemo.
E, pa ne treba posebna pamet da se zaključi da bez restorana možemo. Kako smo se odlučili za restoran, tako je moja žena mogla uperiti prst prema kuhinji u našem stanu i reći: ‘Zavrni rukave i napravi ručak!‘ I ja bih, naravno, pokunjeno ustao i krenuo prema kuhinji. Nadalje, bez obzira na to što je to na neki način postala potreba (pogotovo kad govorimo o ženama), bez frizera ipak možemo (ja pogotovo), kao i bez usluga drugih obrtnika, primjerice krojača, slastičara ili vlasnika kafića. Ako koji od njih toliko povise cijene, neki će se njihovi klijenti, poput moje obitelji, okrenuti drugim obrtnicima ili će jedno vrijeme spustiti loptu na zemlju i pričekati da se tržište smiri.
Izvan svake pameti
Dakle, pitam se čemu maltretiranje, ako ne trgovaca (iako je i to upitno), onda barem obrtnika čije usluge nisu nužne za život. Jer ako smo mi kao potrošači spremni prihvatiti njihovu odluku da znatno poskupe svoje proizvode i usluge, što ima država mene braniti u tom slučaju? Ja ću se sâm braniti odlučim li se na to, i to prestankom kupovanja kod njih.
To Vladino iživljavanje nad obrtnicima, ali i poduzećima i trgovačkim lancima, prevršilo je svaku mjeru, jer da je htjela ograničiti cijene nekih životno važnih proizvoda, donekle bih i mogao razumjeti njezinu hajku. Međutim, to što radi, to je izvan svake pameti i moj je dojam da to javnost polako shvaća iako je ofenzivu Banskih dvora na početku godine uglavnom podržala.
POST SCRIPTUM
Ista se priča može ispričati i za trgovačke lance. Komu ne odgovara, neka ode u drugi lanac, ili ako mu ni to ne odgovara, BiH i Slovenija su blizu. Za Bosnu znam otprije, ali moja obitelj baš je ovaj vikend imala male putešestvije i do Dežele jer smo htjeli iskusiti kako je to kad ulaziš bez stajanja na granici, a i da se uvjerimo da su cijene niže. I jesu, u nekim su lancima stvarno niže. Vidjeli smo dosta automobila hrvatskih registarskih oznaka, tako da su, vjerujem, na neki način hrvatske trgovačke lance potrošači već kaznili. I što sad tu država glumata kad to nije njezin posao?!