Stravični požar u domu za starije i nemoćne u Andraševcu u kojem je smrtno stradalo šestero ljudi u najgorim mukama na najtragičniji je način pokazao kakva je zapravo skrb za najstarije građane Hrvatske. Ta je tragedija u stvari otvorila karte za sve nas, premda ih vjerojatno ne želimo ni pogledati. Uvjereni smo da nam špil ide od ruke, zdravi smo manje ili više, stabilni, samoodrživi, samostalni, samosvjesni, pokretni, nikome nismo na teret, niti bismo to htjeli biti. Sve dok se to odjednom, gotovo preko noći ne promijeni. I onda tu promjenu negiramo, tvrdoglavo branimo svoj integritet, svoju volju i želju da nas pod stare dane ne institucionaliziraju. A za mnoge od nas, priznali to sebi ili ne, to je neminovno.
Svatko tko ima starijeg člana obitelji koji je prešao tu granicu tvrdoglavosti i postao sam sebi teret, ali i svojoj obitelji, nesvjestan je kako skrb za starije u Hrvatskoj funkcionira dok nas ne ošine po gubici.
Državnih, županijskih (lokalnih) ili vjerskih domova za stare i nemoćne je premalo. U Hrvatskoj postoje tek tri državna i 52 takozvana decentralizirana doma za stare i nemoćne. Bez obzira što su svi 'državni', cijene u njima znatno se razlikuju. Najjeftiniji mjesečni smještaj u jednom takvom domu stoji oko 1600 kuna, a najskuplji od 3500 do 4.000 kuna, s obzirom da se razlika do tržišne cijene pokriva subvencijama. U tim je domovima prema procjenama 11.000 mjesta, a na listama čekanja za krevete u njima u ovom je trenutku čak 70.000 ljudi! Čak ni dobra veza nekada nije jamac da će se krevet za vašeg starca naći.
Ako nečega nema, a tržištu treba, jasno je da će mnogi u tome vidjeti svoju priliku za zaradu. U pojedinim dijelovima Hrvatske, tržište nekretninama je vrlo živahno, baš zato što se preprodaju kuće koje se prenamijenjuju u domove za starije i nemoćne. Prema Liderovim izvorima, u Hrvatskoj je danas oko 500 privatnih objekata za stare ili nemoćne. No, tek njih stotinjak su doista domovi, zgrade sagrađene s namjenom da pružaju usluge smještaja i skrbi za starije. Ostalo su takozvani obiteljski domovi smješteni u kućama, a slučaj u Andraševcu je pokazao i barakama, prenamijenjenim u višekrevetne sobe za bolesne i nemoćne starce. Prosječna cijena u takvim 'obiteljskim' domovima je od oko 3000 do 6000 kuna, dok se cijene smještaja u privatnim domovima kreću od 7000 do 15.000 kuna.
S obzirom da je u Hrvatskoj veliki broj starijih ljudi na rubu egzistencije, mnogi si sami ne mogu priuštiti ni subvencionirani luksuz u državnim, županijskim ili vjerskim domovima bez pomoći obitelji, a kamoli privatne domove u kojima bi se isto tako trebalo računati na česte kontrole inspekcije, obiteljske kuće za starije i nemoćne jeftiniji je i pristupačniji izbor. No, ovaj je slučaj pokazao da tu treba pristupiti s oprezom. Velikim oprezom!
Rijetko koji vlasnik takvog objekta danas si može priuštiti i obučenu medicinsku sestru koja je dostupna 24 sata dnevno, a kamoli liječnika, iako mnogi od tih domova ili kuća tvrde na svojim internet stranicama da to osiguravaju svojim korisnicima. Vrlo je vjerojatno da liječnik tek jednom tjedno obilazi korisnike, a koliko im vremena posveti, ovisi o liječniku. Ako ima sreće, dom zapošljava medicinsku sestru, ali pitanje je koliko sati dnevno ona odrađuje u domu. To znači da su stariji i nemoćni u stvari prepušteni njegovateljima.
Kvalitetne i izučene njegovatelje vrbuje sva sila stranih agencija za rad u inozemstvu koji se bolje plaća, pa je teško očekivati da će se dom u nekom zaseoku moći se nositi s takvim pritiskom na plaću. O plaći ovisi koliko je obučena osoba koja vašoj mami mijenja kateter, a ako ste to ikad iskusili dobro znate koliko je važno da to odradi netko stručan. O plaći vjerojatno ovisi i koliko često ta osoba mijenja pelene i brine o higijeni svih korisnika, ako je sama ili sam u smjeni na 30 i više korisnika.
Stariji i bolesni trebaju hranu koja je lagana, lako probavljiva i bogata voćem i povrćem. Mnogi korisnici nemaju ni dobre zube za žvakanje. Tu se možemo tek nadati da domovi slijede te naputke i da glavni motiv nije laka i brza zarada, veću humani pristup.
O sadržajima za te ljude da ne pričamo, u takvim kućama skrb se svede na stacionar u kojoj se odbrojavaju dani do smrti. Grozno, ali lakše je i jeftinije korisnike kljukati sedativima, nego ih animirati, zabavljati, slušati, trpiti i njegovati za minimalac. Teško je zamisliti da sve to čeka i nas, no ako doista ne želimo biti teret svojoj obitelji, te institucije treba urediti, a kako bi se uredile, treba raditi konstantan pritisak na državu da se s time uhvati u koštac.