Naviknuti da su, nakon dobivenih izbora, 48 mjeseci čisti monopolisti, političari na vlasti ne mogu se snaći u situaciji u kojoj bi uspavani državni Pleter trebao konkurirati kuharima privatnicima. K tome volonterima
Ima izreka koja kaže da 'nije majka sina proklela kad se išao kockati, nego kad se išao vaditi'. Mogla bi se upotrijebiti za opis pokušaja Vladinih predstavnika da opravdaju zašto država tek nakon četrnaest dana od razornog potresa na Baniji s pomoću državne tvrtke Pleter pokušava uspostaviti kuhanje obroka za stradalnike.
Pa čak i inače odmjereni potpredsjednik Vlade Tomo Medved ide 'vaditi' Vladu objašnjenjem da je Pleter od prvoga dana aktivan na razorenom području jer da je pripremao tople obroke za pripadnike vojske. Na temelju čega je moguć zaključak da se vlast brinula da vojska ima obroke, a za narod se baš i nije brinula.
Ne treba se čuditi žestini kojom se premijer Plenković, njegovi ministri i niži rukovoditelji u državnom aparatu obrušavaju ovih dana na samoorganizirane građanske inicijative koje su već nakon nekoliko sati krenule pomagati pogođenima potresom u Petrinji, Glini i okolnim mjestima.
Politički monopolisti
Razlog je jednostavan. Političari, čast iznimkama, užasnuti su situacijama kad se pojavi konkurencija. I to ona koja se ne može lako eliminirati ili staviti pod kontrolu. Politički um naviknut je na to da ima monopol. Kad ga, makar i nakratko, izgubi, javlja se strah, a onda slijedi agresivnost. Pa se navijačke skupine optužuju za stvaranje nereda, kuharima volonterima javno se prigovara da daju obroke i onima kojima ne bi trebalo, proglašava ih se članovima Civilne zaštite iako to nisu ili im se zahvaljuje kao članovima paradržavnih udruga čiji su zakonskom prisilom članovi. Sve da bi se sanirala šteta koju je neočekivana konkurencija nanijela uspavanomu monopolističkom umu.
Teza kako političari nemaju iskustva s konkurentskim situacijama mogla bi se osporiti upućivanjem na to da postoji konkurencija među strankama. Ali to se događa jednom u četiri godine. I tada, u predizbornim kampanjama, političari, nenaviknuti na svakodnevnu konkurentsku situaciju, divljaju, napadaju jedni druge najgorim uvredama. Potpuno su sluđeni dok se ne riješi tko će sljedećih 48 mjeseci biti monopolist, a tko će, osim predstava za javnost, ugodno sastaviti četiri godine u oporbenim klupama.
Osim toga, riječ je o krajnje ograničenoj konkurenciji. Poduzetnici koji su zajedno s volonterima iznijeli prve dana na Baniji svakodnevno su suočeni s globalnom, a ne samo lokalnom konkurencijom. Politika je gotovo jedina djelatnost u kojoj kupci/birači mogu birati samo među nekoliko domaćih ponuđača/stranaka. Pitanje je koliko bi ovdašnje političke velesile dobile glasova da nekim slučajem ponudu svojih programa mogu dati i neke od njemačkih, švicarskih, ili austrijskih stranaka. A da naši vrli političari za kruh svagdašnji moraju zarađivati pokušajima da pobijede u nekim drugim zemljama. To bi bila prava konkurentska situacija.
Pukotine u monopolu
Vladajuća ekipa sluđena je tim kuharima volonterima. Politika je naučila obraniti se od konkurenata iz gospodarstva. Velike igrače drži se prijetnjom o aktiviranju zakona o kriminalu u pretvorbi, koji ne zastarijeva. Pa i one koji su čisti uvijek se može pritisnuti. Mnogi srednji i mali poduzetnici rade s državom, pa se i njih može držati pod kontrolom. One među njima koji poslove dobivaju po partijskoj liniji i ne treba kontrolirati. Oni su čvrsto privezani. Ali tu su i ovakvi koji ne rade s državom. Koji su slobodni poduzetnici. Koji nemaju što izgubiti. Pa rade bezobrazluke kao što je ovo nametanje tempa i kvalitete pripremanja hrane. Nije fer prema monopolski uspavanom državnom Pleteru.
Političare bi trebalo, za njihovo dobro, trenirati da se lakše nose s konkurentskim situacijama. Recimo, raspisati međunarodni natječaj za upravljanje cijepljenjem protiv COVID-19. Pa posao dobije ekipa iz Izraela. Ili natječaj za otklanjanje štete od potresa u Zagrebu i na Baniji. Pa pobijedi mjerodavno talijansko ministarstvo. Ili natječaj za upravljanje državnim tvrtkama. Pa posao dobije austrijski državni holding. To bi značilo da zaposleni u našim ministarstvima ostaju bez novca za plaće. Ali i tu postoji rješenje. Neka svoje usluge ponude u drugim zemljama. Konkurencija je iz raja izašla.
Naravno, za sada je takvo što nemoguće. Ali i napukline. Evo, na stradalim područjima već se bune protiv obroka koje nudi državni Pleter. Narod bi htio standarde koje su postavili kuhari volonteri.