Musk je postao najbogatiji poduzetnik na svijetu zahvaljujući udjelu u industrijskoj tvrtki Tesla. Pretekao je distributera Bezosa i softveraša Gatesa. Čini se da je industrija opet ‘in‘!
Kad je o najvećim svjetskim poduzetnicima riječ, vijest tjedna je da se nakon više mjeseci u javnosti ipak pojavio Jack Ma, osnivač Alibabe. Nestao je nakon kritika upućenih kineskoj vlasti, a sada ili je 'preodgojen' ili mu je vodstvo KP-a Kine oprostilo verbalne delikte. Vijest mjeseca ipak je vezana uz drugog poduzetnika. Bloomberg Billionaires Index pokazao je kako je na prvo mjesto ljestvice najbogatijih poduzetnika svijeta zasjeo Elon Musk (185 milijardi dolara). Za svjetsku, pa i za hrvatsku, javnost posebno je znakovit razlog naglog povećanja Muskova bogatstva. Isplatilo mu se ulaganje u industrijsku proizvodnju! Cijena dionica Tesle, proizvođača električnih automobila, odletjela je u nebo (750 milijardi dolara).Tako je industrijalac Musk postao bogatiji od distributera Jeffa Bezosa i softveraša Billa Gatesa.
Industrija – lokomotiva za uslužne biznise
Da ne bude zabune, svaki legalan i etički upravljan poduzetnički projekt, bilo da je u industriji, trgovini, građevinarstvu, ICT-ju ili turizmu, zaslužuje respekt. Ovdje je samo pitanje koja će djelatnost u budućnosti biti najprikladnija lokomotiva koja će drugim djelatnostima omogućiti najveći i najkvalitetniji rast i razvoj. Muskov primjer nudi odgovor. To je industrija, dakle robna proizvodnja, potaknuta i oplemenjena inovacijama digitalne revolucije. Bolju budućnost imat će države u kojima vlade shvate da je povećanje udjela suvremenih industrija u BDP-u put kvalitetnog i održivog razvoja.
Kako je s tim u Hrvatskoj? Dvojako. S jedne strane, mnogi postojeći industrijski proizvođači relativno se solidno nose s općom recesijom. Transformiraju se koliko im vlastite financije dopuštaju. S druge strane, vlada premijera Andreja Plenkovića odbija ozbiljnije se pozabaviti potencijalom koji imaju industrijski proizvođači u Hrvatskoj. Osmišljavanje suvisle industrijske politike nije im ni u primisli. Najbolji je dokaz Nacrt prijedloga Nacionalne razvojne strategije 2030. U njemu nema grafikona koji pokazuje kakva je sadašnja struktura BDP-a prema dodanoj vrijednosti pojedinih djelatnosti. Pa posljedično nema ni strukture BDP-a koja se želi stvoriti do 2030.
Udio prerađivačke industrije (engl. manufacturing) u hrvatskom je BDP-u tijekom godina pao na nešto iznad 12 posto. Ali to je ipak, pojedinačno, djelatnost s najvećim udjelom u BDP-u. Kad se vode rasprave o potencijalima pojedinih djelatnosti, nije zgorega znati da je udio poljoprivrede i šumarstva oko tri posto, a smještaja i posluživanja hrane oko pet posto. Građevinarstvo ima oko četiri posto, energetika oko dva posto udjela u BDP-u. ICT sektor čini oko dva posto BDP-a.
Struktura? Koja struktura?
Vlast, znanost i stručna javnost duguju odgovor je li takva struktura O. K. Ili bi je trebalo mijenjati. Najnaprednije CEE zemlje imaju mnogo viši udio prerađivačke industrije u strukturi BDP-a (blizu ili iznad 20 posto). Nije li ta razlika razlog zbog kojeg Češka, Slovačka, Slovenija, Rumunjska… konstantno bilježe više stope rasta od Hrvatske? Industrijska proizvodnja u tim zemljama najbolji je multiplikator i kao lokomotiva vuče mnoge uslužne djelatnosti. Od ICT-a, prijevoza, dizajna, marketinga do bankarstva i osiguranja.
Prerađivačkoj industriji u Hrvatskoj pružaju se velike prilike u promjenama dobavnih lanaca unutar EU. Da bi se uključila, trebaju joj besplatna sredstva iz fondova EU za agresivnu digitalnu i zelenu transformaciju. Nikakvi krediti, nego baš nepovratna sredstva. I to svima, bez obzira na veličinu tvrtke.
Izgledi da bi se to moglo dogoditi u mandatu ove administracije vrlo su mali. Glave u Banskim dvorima nisu namještene na te valne dužine. Igračima u prerađivačkoj industriji ostaje da se, kao i do sada, bore sami. Bez pomoći kakvu imaju njihovi konkurenti u drugim zemljama EU. Sve ostaje na starim i novim zanesenjacima u najtežoj, ali i najuzbudljivijoj biznis-djelatnosti. Čak i opća javnost omalovažava industrijsku proizvodnju argumentima da nam ne trebaju 'dimnjaci koji onečišćuju okolinu'. Iako današnje tvornice većinom izgledaju futuristički. I ne, nemaju dimnjake. I ne troše ugljen.
Zato mnogi neće shvatiti ushit Mate Rimca koji je upravo objavio da nakon deset godina 'krvi, znoja i suza' postaje industrijalac. Industrija je, naime, prije svega serijska proizvodnja nekog fizičkog proizvoda. Električnog automobila, na primjer. A Rimac započinje serijsku proizvodnju svog modela C_Two. Dobro došao među Hrvatskoj toliko potrebne industrijalce!