Stožer civilne zaštite pustio je ovih dana u javnost na testiranje ideju da se, u cilju spašavanja turističke sezone, cjepivom protiv COVID-19 prekoredno (dobro, dobro: prioritetno) cijepe ‘turistički djelatnici‘. Sve da bi se Hrvatska promovirala kao sigurna turistička destinacija, da bi stranci došli, donijeli devize i da bismo mi svi zajedno bili proračunski osigurani do sljedeće sezone.
Takva ideja bila je očekivana. Hrvatska vlast, ali i ogroman dio javnosti, godinama su sve veći zarobljenici turizma i turističke sezone. Ako se tijekom jeseni i zime i javi poneki glas da Hrvatska treba biti manje ovisna o riskantnoj gospodarskoj djelatnosti kakva je turizam, čim se počnu približavati uskrsni praznici, sve se zaboravi. Briga koliko će nam turista doći u predsezoni, a koliko u sezoni, preplavi sve druge teme.
Turizam kao dogma
Ima ona da je kriza prilika za promjene. Kad je o Hrvatskoj i turizmu riječ, kriza uzrokovana pandemijom COVID-19, pokazuje se, prilika je da sve ostaje još više kao prije. Ekipa iz Stožera ne treba se brinuti hoće li ideja o prioritetnom cijepljenju 'turističkih djelatnika' naići na protivljenje. Čak i oni koji bi postavili neko pitanje, ne usude se. Turistička sezona je dogma koju se ne smije propitivati.
Ali evo, uza svijest o opasnosti zamjeranja mnogima koji su neposredno interesno vezani uz to kakva će biti sezona 2021., malo promišljanja.
Najprije, po čemu su zaposlenici u turizmu važniji od zaposlenika u industriji? Konobara koji će veći dio sezone provesti na otvorenoj terasi treba prvoga cijepiti, a radnika u pogonu, koji je osam sati u zatvorenom prostoru uz brojne kolege ne treba. Čudna neka logika. Pogotovo ako je doprinos turizma BDP-u desetak posto, a prerađivačke industrije oko 40 posto. I ako je izvoz robe važniji od izvoza usluga.
Nadalje, ne bi bio problem da se od završetka prošle do početka ove turističke sezone, s jednakim žarom kojim će se sada 'spašavati sezona', radilo na spašavanju industrije. Tim više što su robni izvoznici, u uvjetima pada svjetske trgovine devet posto zadržali obujam izvoza kao u 2019. godini. Po čemu su među tri prve zemlje u EU. Da im se postavio cilj 'dajte još za milijardu eura izvoza, što vam treba da to napravite', to bi bilo izglednije od toga da se od turizma ove godine očekuje više nego od lanjske.
Nitko, međutim, ne pita poslodavce u sjeverozapadnoj Hrvatskoj kako se nose s ispunjenjem izvoznih rokova kad im pandemija u valovima iz stroja izbacuje ključne djelatnike. To nije nacionalni prioritet. Čak i oni koji su načelno za pristup da industrija treba rasti brže od turizma reći će da su ovo izvanredne okolnosti i da novi pristup treba primijeniti kad se stvari unormale. To je ona varijanta: 'Odlučio sam promijeniti navike, ali ne od danas. Počinjem u ponedjeljak!' Koji ponedjeljak? Pa jedan ponedjeljak. Ne treba baš ovaj.
Uvijek postoje nekakvi razlozi. Jednom je to prilika da se drugim mediteranskim zemljama, zbog nemirnog 'arapskog proljeća', preotmu turisti. Drugi put važno je da se odgovori na mogućnost povratka turista u te mediteranske destinacije. Treći put je pandemija. Četvrti put? Već će se naći neki razlog.
Zaraza ilegalne gradnje
Svaka čast turizmu, super je da imamo takav prelijepi Jadran, ali nikakav razvoj turizma kao monokulture ne može Hrvatskoj osigurati stope rasta jednake ili veće od onih koje bilježe industrijski jače zemlje kao što su Češka, Slovačka, Poljska ili Rumunjska. Turizam može biti šlag na torti, ali torta je – moderna industrija.
Kolika je kolektivna zarobljenost turizmom svjedoči i poseban tekst u ovom broju Lidera koji pokazuje da je na djelu još jedna zaraza. Opet se podigao val bespravne gradnje apartmana i vila duž jadranske obale. Vlada se, prema običaju, pravi da to ne vidi. Ipak su to interesi mnogih vjernih glasača vladajućih. Umjesto da uspori, rast masovnih turističkih kapaciteta ubrzava.
Nema tu mnogo pomoći. Htjeli to priznati ili ne, ali kolektivno nas sve jače, kad je o turizmu riječ, drži štokholmski sindrom. Koji se definira kao 'emocionalna sklonost talaca prema svojim otmičarima nakon nekog vremena provedenog u zatočeništvu'.
Sa zanimanjem se ipak očekuje jedna, usko turistička rasprava. Tko sve ulazi u kategoriju 'turističkih djelatnika'. Samo zaposleni u hotelima ili i iznajmljivači apartmana? Blagajnice u trgovinama na obali? Ili politički zbrinuti kadar u nekoj slavonskoj turističkoj zajednici?