Dovoljno bi bilo da Grad Zagreb KK-u Cibona odobri koncesiju za korištenje Doma Dražena Petrovića pa da se nađu sponzori koji će spriječiti stečaj kluba koji je novo vodstvo u samo nekoliko mjeseci napokon preobrazilo u zdravo vođenu sportsku priču
Odavno sam prestao navijati za ovaj ili onaj sportski klub. Ipak, postoji iznimka. Zove se Košarkaški klub Cibona. Usprkos informacijama tko je i kako vodio taj klub, nekad svjetski poznat, kad bih naletio na neku utakmicu, htio – ne htio, od hladna promatrača pretvorio bih se u ipak pristrana navijača. Tako je bilo i prije nekoliko dana kad je Cibona tijesno, u petoj utakmici, u Draženovu domu pobijedila Zadar i tako nakon Kupa osvojila i Prvenstvo. Koliko god me navijačke pjesme ne diraju, kad je puna dvorana zapjevala: 'Kako je dobro vidjeti te opet…', stegnulo se grlo.
Vratila se nada da bi taj zagrebački klub opet mogao biti zdrav i potencijalno uspješan zagrebački sportski kolektiv. Na čije će utakmice s uživanjem dolaziti cijele obitelji.
Dečki su zaslužili
Dan nakon pobjede koju su, boreći se krajnje požrtvovno, izborili igrači koji su se odavno naviknuli na neizvjesnost isplate plaća, ali to ih nije spriječilo da pošteno igraju do posljednje sekunde, dogodio se i sudar s realnošću. Zbog načina na koji su čudne uprave baratale klupskim financijama u vrijeme gradonačelnikovanja Milana Bandića novo vodstvo na čelu s predsjednikom kluba Mariom Petrovićem nije uspjelo KK Cibonu maknuti s ruba bankrota. Stečaj zbog pet milijuna eura naslijeđenih dugova mogao bi biti proglašen vrlo brzo. Oko Cibone se napokon okupila ekipa ljudi koji su iz ljubavi prema klubu, košarci i Zagrebu spremni početi graditi stvari ispočetka. Dvostruka kruna nakon samo nekoliko mjeseci drukčijeg upravljanja Cibonom dokaz je da su izgledi za bolju budućnost dobri.
Ključna figura bez koje je sada nemoguće očuvati instituciju KK Cibone zagrebački je gradonačelnik Tomislav Tomašević. Uz dobru volju i brzo donošenje (zapravo, samo dviju) odluka izbjegao bi se raspad. Pojednostavnjeno, Grad Zagreb trebao bi Ciboni dati koncesiju na npr. dvadeset godina za korištenje Dvorane Dražena Petrovića. K tome bi, u fazi moguće pretvorbe Cibone iz udruge u dioničko društvo (primjer HNK-a Hajduk) Grad Zagreb trebao u Skupštinu kluba delegirati svoje predstavnike.
Upućeni procjenjuju da gradonačelnik Tomašević nije protiv pomoći Grada, ali uza stotine drugih požara koje pokušava gasiti prepuštanje posla suradnicima nije se pokazalo najučinkovitijim. U odnosu na Cibonu može dokazati da, koliko god mu sport nije bio životno važan, kao netko tko gradi politički leadership ima snage baviti se i nečim što nisu njemu bliske pješačke ili biciklističke staze. Osim toga, ako u zagrebačkom sportu postoji publika koja predstavlja urbani Zagreb, onda je to onih pet tisuća gledatelja na finalu hrvatskoga košarkaškog prvenstva. Ako želi dizati urušene institucije Zagreba, Cibona bi morala biti primjer.
Pusti li Grad sada, kada je klub preuzela ekipa koja se ne želi privatno obogatiti trgujući igračima, posuđujući novac sumnjivim tipovima i plaćajući precijenjene račune, da projekt revitalizacije KK-a Cibona propadne, Tomašević će indirektno poslati poruku da se ipak isplati sportske klubove voditi onako kako su se godinama vodili neki nogometni ili rukometni klubovi.
Instituciju spasi – krivce osudi
Ne smije se dogoditi da institucija strada zbog toga što je bivši gradonačelnik davao novac zagrebačkih poreznih obveznika, a nije htio kontrolirati tko ga i kako krčmi. Krivce treba procesuirati, a instituciju spasiti. Da je netko u HNK-u napravio milijunske gubitke, bi li se gasilo Hrvatsko narodno kazalište? Naravno, treba inzistirati na tome da DORH ozbiljno istraži što su prijašnje ekipe radile u KK-u Cibona. Ili, kako je na Twitteru objavio Aco Petrović, da Porezna uprava usporedi prihode i imovinu čelnika iz vremena Milana Bandića.
Budžet za buduće funkcioniranje kluba, čak i ako ne bude veće pomoći Grada, ne bi trebao biti problem. Ako bi se napravio popis uspješnih poduzetnika i menadžera koji su igrali košarku, trebali bi stajati u redu tko će prije spojiti ljubav prema košarci i zdrav sponzorski interes za novu sportsku priču stare institucije.
Ako bi se gradonačelniku Tomaševiću smjelo sugerirati što da sve budu uvjeti za pomoć Grada Ciboni, onda u ugovor treba ugraditi koliko djece minimalno u svakom trenutku mora biti u mlađim kategorijama. I drugo, da u ekipi ne bude više od dvojice igrača iz SAD-a. Uz dužno poštovanje prema igračima iz zemlje u kojoj se igra najbolja košarka, kad na parketu u ABA ligi neki regionalni klub ima četvoricu (isluženih) američkih igrača, a domaći dečki sjede na klupi, to nije smisao sporta. Želimo gledati košarkaše s ovdašnjih prostora. A ne da organizatori igre redom dolaze iz SAD-a, a onda se čudimo kako u reprezentaciji već desetljeće nemamo domaćeg beka.