U 15 godina dodana vrijednost u hrvatskom IT sektoru povećana je 4,5 puta. Zvuči super dok se ne usporedi s prosjekom rasta u deset zemalja ‘nove Europe‘ od – 8,8 puta
Nije baš najsretnija odluka dvije uzastopne kolumne posvetiti istoj temi, ali ponekad se i to mora. U prošlim 'Ekonomalijama', pod naslovom 'Pejzaži i apstrakcije hrvatske ekonomske stvarnosti' dotaknuo sam se stanja i perspektiva IT sektora. Povod je bila analiza u kojoj su se uspoređivale 'kruške i jabuke', odnosno rast prihoda IT sektora od 12,4 posto i BDP-a od oko tri posto. Iz čega se u javnosti izvlačio zaključak o znatno bržem rastu od prosjeka gospodarstva. Prava usporedba, prihodi IT-a prema prihodima gospodarstva u cjelini, otkrila je da je omjer samo 12,4 prema 10,4 posto.
Uslijedile su brojne reakcije. Treba napomenuti da su bile vrlo pristojne, odmjerene, uz prijedlog dodatnih kriterija. Među ostalim, predloženo je da se umjesto samo gledanja rasta prihoda pozornost obrati na dodanu vrijednost.
Prema principu 'svemu vjerujemo, ali ipak sve provjeravamo' počela je potraga za podacima i usporedbama. Već i površna analiza otkrila je za IT zajednicu u Hrvatskoj jednu nepovoljnu vijest, ali i jedan dokaz da su zahtjevi hrvatskih informatičara prema državi opravdani.
Prokletstvo EU statistike
Najkvalitetnija baza podataka za takvu vrstu analize je statistika Europske unije. Super je što ekipa iz Eurostata objavljuje tone i tone korisnih ekselica. Pa su tako u tablici (NACE R2) dostupni podaci o dodanoj vrijednosti u sektoru 'Computer programming, consultancy, and information service activities'. Od 2005. do 2019. godine. Podaci za Hrvatsku govore da je dodana vrijednost ostvarena u tom sektoru 2005. bila 219,8 milijuna eura, da bi se u 2019. popela na milijardu eura. Dakle, povećanje je hvalevrijednih 4,5 puta!
E sad, prokletstvo Eurostatove statistike je da usporedo navodi podatke i za druge zemlje članice. Pa ako se izdvoje zemlje 'nove Europe', dakle članice koje su prošle tranziciju iz socijalizma u kapitalizam, s kojima je najbolje uspoređivati se, dolazi se do zanimljivog podatka. Rast dodane vrijednosti u tako definiranom IT sektoru za svih deset zemalja, a za razdoblje 2005. do 2019. godina je oko 8,8 puta! Dakle, pojednostavnjeno, prosječna dodana vrijednost IT sektora zemalja 'nove Europe' rasla je dvostruko brže nego u Hrvatskoj.
Rang-lista izgleda ovako: Bugarska 19,3 puta veća dodana vrijednost 2019. u usporedbi s 2005., Rumunjska 14,3 puta, Estonija 12,6, Latvija 10, Slovačka 6,2, Poljska 5,5 puta. Onda dolazi Hrvatska s rastom od 4,5 puta. Treba biti korektan pa dodati da na toj ljestvici ipak nismo posljednji. Iza naših IT-ovaca su Češka s 4,4, Mađarska s 3,4 i Slovenija s 3,2 puta uvećanom dodanom vrijednošću.
Cilj ove možda i necjelovite i do kraja neprecizne analize (dobrodošle su drugačije analize) nije sramoćenje našeg IT sektora. Nikako. On zaslužuje respekt. Pogotovo desetak velikih igrača i još desetak uspješnih startapovaca. Na valu digitalne revolucije, prilike za IT sektor su nevjerojatne. Shvatljivo je da IT-ovci imaju dojam da ih se ne uzima dovoljno ozbiljno. Ali tako je i s gospodarstvom u cjelini. Ono na što bi trebali paziti jest da se pretjerano ne uspoređuju s klasičnom proizvodnjom u Hrvatskoj. Rast od pet posto u prehrani ili metalu odgovara rastu od 50 posto u IT-u. Očekivano je da je netko na biciklu (pogonjen digitalizacijom) brži od nekoga tko nema bicikl.
Biranje pobjednika
Ako je upola sporiji rast dodane vrijednosti od prosjeka 'nove Europe' nepovoljna vijest, u svemu ima i jedan važan, dobrodošao signal. Neće se svidjeti dežurnim neoliberalima i od bilo kakvog rizika cijepljenim političarima. Riječ je o vječitoj temi treba li država 'birati pobjednike', to jest sektore koje posebno stimulira.
Kako to da IT poduzetnici u Rumunjskoj, Bugarskoj ili Estoniji ostvaruju tri ili četiri puta veću brzinu rasta dodane vrijednosti od kolega IT poduzetnika u Hrvatskoj? Zar su toliko bolji? Zar su tamošnji developeri toliko pametniji od naših?
Sasvim je sigurno da razlike u inteligenciji, obrazovanju i inovativnosti ne mogu biti toliko velike. Odgovor bi mogao biti u tome da su neke vlade u nekim zemljama imale hrabrosti na vrijeme prepoznati mogući sektor s velikim potencijalom. Pa su mu prilagodile porezne i druge ekonomske politike. Pa to čini razliku. Ali, 'biranje pobjednika' (točnije: poguranac onima koji su se već i bez državne pomoći pokazali kao pobjednici) u Hrvatskoj je zabranjena tema. Pa nam je tako kako jest.