Recept za pisanje kolumni je, naizgled, vrlo jednostavan. Potrebna su četiri sastojka: atraktivan povod, jaka teza, nekoliko dobrih argumenata i prijedlog rješenja. Ali, ako je autoru stalo do kvalitete, za svaku kolumnu potroši se brdo energije i živaca
Koliko god nama u medijima izgledalo neobično, naši čitatelji vole znati kako nastaje naš proizvod: novine, portal, podcast, emisija. A mi im to rijetko omogućimo. Pa, evo, u tjednu još uvijek umanjene poslovne aktivnosti, pokušaja odgovora kako nastaju tjedne kolumne. Na primjeru ‘Ekonomalija‘.
Recept za pisanje kolumni je, naizgled, vrlo jednostavan. Potrebna su, što bi kuhari rekli, četiri sastojka. Prvo vam treba povod za kolumnu. To može biti neka vijest ili nečija izjava. Nakon povoda, drugi sastojak je teza odnosno stajalište o vijesti ili izjavi. Kad imate povod i stajalište, treći sastojak je nekoliko argumenata kojima ćete potkrijepiti svoje stajalište. S obzirom na to da je povod kolumni obično neki problem, nakon njega, teze i argumenata, dobri ‘kuhari‘ završavaju prijedlogom što bi trebalo učiniti da se problem riješi. I to je to: povod – teza – argumenti – prijedlog rješenja.
Rudarski posao
U realizaciji su moguća dva pristupa, lakši i zahtjevniji. Lakši pristup svede se na to da, ako je rok za predaju tjedne kolumne u srijedu, u ponedjeljak pogledaš TV dnevnike, u utorak ujutro prelistaš novine i preletiš po portalima, odabereš najatraktivniju vijest koja ima veze s ekonomijom i biznisom, u minuti zauzmeš stajalište o temi i nakon dva odlomka još ‘naštrikaš‘ svojih razmišljanja dok ti brojilo ne pokaže da kolumna ima potreban broj znakova. Ne mučiš se s promišljanjem što bi bilo rješenje nego elegantno završiš čuvenim, mudrim i nepogrešivim zaključkom ‘vrijeme će pokazati‘.
Ali ako ti pisanje kolumne nije otaljavanje posla, onda je odabir, priprema i realizacija rudarski posao. Koji kolumnista zaokuplja od trenutka kad je predao jednu kolumnu i kad počinje odbrojavanje za sljedeću. Tjedan brzo proleti. U medijima koji objavljuju u dnevnom ritmu kolege će ti obraditi najatraktivnije teme. Ako ne nađeš neki kut za koji pretpostaviš da neće biti potrošen, u velikim si problemima. Možeš se na rutinu izvući jedan tjedan, ali ako igraš na duge staze (npr. 932 tjedna zaredom) čitatelji će te prokužiti vrlo brzo. Da bi držao razinu na koju si ih naviknuo, treba se jako potruditi.
To, među ostalim, znači da svaki dan moraš raditi bilješke. Ranije u bilježnicama, danas u mobitelu. Ponekad je to u danu i desetak natuknica. Izvor nisu samo mediji nego i razgovori u redakciji, kave s prijateljima poduzetnicima i menadžerima ili Liderove konferencije. Često neka bilješka ostane neiskorištena mjesecima ili godinama, a onda u trenutku postane biser od argumenta. Nešto što su svi drugi odavno zaboravili.
To, međutim, nije dosta. U svakom trenutku u posebnom fasciklu moraš imati bar tri-četiri teme koje si u zadnje vrijeme uzeo u uži izbor. Primjer? Evo već dulje uočavaš da se često pojavljuje riječ ‘pohlepa‘. Pripremaš kolumnu u kojoj bi htio dati promišljanje o tome što jest, a što danas nije pohlepa. Otvoriti temu koja je svima pred nosom, ali je još nitko nije dublje obradio. Imaš već četiri-pet primjera. Ali još ti nije došla na pamet dovoljno dobra, originalna i atraktivna teza. Sve zapisane su ti nekako već drugdje pročitane posvuduše.
Nikad zadovoljan
Nakon nekog vremena oblikuješ tezu kojom si dosta zadovoljan. Ali, novinarski nerv ne da ti mira. Može to i bolje. Pa tri dana ne započinješ pisati finalnu verziju na laptopu. Kopaš dublje, dovodiš u pitanje vlastitu već poluskuhanu tezu. Pisanje kolumne nije umjetnost, ali stvaralački proces ima sličnosti sa slikanjem. Najteže je povući prvi potez.
U utorak, kad bi trebao napisati kolumnu (da bi preko noći malo odstajala i ujutro dobila glazuru u obliku naslova i podnaslova), sve ćeš raditi samo da ne moraš početi. Jedva čekaš da zazvoni mobitel, a sugovorniku nije jasno kako si razvezao, a rokovi te pritišću.
Kad napokon, ljutit što si se prije par desetljeća samoobvezao svaki tjedan napisati jednu kolumnu (u strahu da ćeš poput mnogih novinara koji su postali urednici zapustiti pisanje) sjedneš za kompjutor, nakon prvog odlomka, sve je brzo gotovo, često u samo sat vremena.
A kad kolumna bude objavljena, pa stignu reakcije, ili kad na marginama neke konferencije upoznaš i mlade ljude koji te redovito čitaju, bude ti drago što si prije 50 godina (kad si imao 15 godina) odabrao biti novinar. Jedino je nezgodno, kad nemaš inspiracije, sjetiti se stalnih čitatelja koji svaki tjedan očekuju kolumnu koja nema miris po rutinski odrađenom poslu. Pa opet počinje stvaralačka nervoza.