Kad bismo umjetnoj inteligenciji dali da pročita sve ‘Ekonomalije‘ i pitali je što misli o poduzetništvu kao izboru nečega čime se pojedinac odluči baviti u životu, gotovo sigurno dobili bismo odgovor da se ono svodi na krv, znoj i suze. I tom AI-ju ne bi bilo jasno zašto bi se ijedno ljudsko biće, ako ne bi bilo grubo primorano, bavilo poduzetništvom.
Takav zaključak bio bi velikim dijelom posljedica misije koju smo si zadali pokrećući Lider. A to je da budemo odvjetnik biznisa prema državi i da budemo korisni poslovnoj zajednici kako se snaći u sve turbulentnijim, kompleksnijim, nesigurnim vremenima. Srećom, postoji i ljepota poduzetništva. Uživanje u poduzetništvu. Možda mnogi pojedinci u njega ulaze iz nužde, ali mnogi drugi svjesno su izabrali spajati ideje, kapital i ljude, stvarati dodanu vrijednost i pobjeđivati na tržištu. I koliko god u nekim trenucima pomisle: ‘Što je ovo meni trebalo?!‘, zapravo nikad ne bi sišli s tog vrtuljka.
Junaci našeg doba
Sva sreća, u Lideru uz teške teme o nedostatku radne snage, neprijateljskoj birokraciji, kamatnim stopama, pokidanim opskrbnim lancima… imamo i rubrike u kojima dajemo primjere koji ohrabruju postojeće poduzetnike i nadahnjuju buduće.
Tako je u njemu objavljena poduzetnička priča o Marinu Rogiću i njegovu poduzeću Hrvatskim kišobranima. Rogić je kao klinac pomagao majci koja je imala kiosk na tržnici. Onda je krenuo u prodaju sunčanih naočala. Pa je bilo pitanje što prodavati kad prođe ljeto. Pa se dosjetio kišobrana. Pa je otišao u Kinu i zaključio da neće uvoziti njihove kišobrane. Uvezao je polovne strojeve i počeo vlastitu proizvodnju.
Na svakom satu poduzetništva trebalo bi ponavljati njegovu poruku: ‘Evolucijski razvoj u poduzetništvu završava proizvodnjom.‘ Kišobrani su dobro krenuli, ali došla je korona. Umjesto da otpusti pola ekipe koja je u trgovinama slagala kišobrane, počeo je iznajmljivati njihove ‘slobodne minute‘ drugim tvrtkama. A prvoga dana rata u Ukrajini donio je odluku o gradnji novog pogona. I to bez traženja sredstava EU-a.
To je samo jedna od nadahnjujućih priča koje slave ljepotu i uzbudljivost poduzetništva. Ima ih puno. Obitelj Stefana Ladavca iz Istre od 1955. bavi se obradom kamena. On je u jednom trenutku uočio moguće tržište kamenom obloženih tuševa. Nakon samo nekoliko godina izvozi ih u desetak zemalja svijeta, a narudžbe samo pristižu.
Silvija Repić radila je u velikoj korporaciji i u jednom je trenutku odlučila pokrenuti vlastiti biznis. Otac joj je imao iskustvo u prehrambenoj industriji. Pokrenuli su proizvode od humusa (nije zemlja). Smišljaju stalno nove recepte. Nemaju vlastitu proizvodnju, nego to za njih, na obostranu korist, čini nekoliko OPG-ova i malih proizvođača.
Treba ovdje staviti i jednu ogradu. U najširem, zakonski definiranom smislu poduzetnik je svatko tko osnuje tvrtku. Nažalost, među osnivačima nemalo je onih koji su krenuli s mišlju brzog bogaćenja na račun dobavljača i kupaca, prijevarama ili mutnim poslovima s dijelom državnog aparata koji je za pinku spreman pomoći kontroverznom poduzetniku da mazne novac poreznih obveznika. Takvi nisu ni pravi poduzetnici ni junaci zajednice. Srećom, puno je više onih koji ispunjavaju, nazovimo ih tako, viteške karakteristike poduzetnika. U tu skupinu ubrajaju se i mnogi menadžeri. Koji spletom okolnosti nisu vlasnici tvrtki u kojima rade. Ali koji se u smišljanju i ostvarivanju poduzetničkih pothvata ponašaju kao da je tvrtka njihova. I takvih znamo jako puno i nastojimo ih promicati.
Trenuci zadovoljstva
Poduzetničko stvaralaštvo, kad nadahnuti i hrabri pojedinac prije svih drugih uoči neku na tržištu nezadovoljenu potrebu, kad zatvori početnu financijsku konstrukciju, kad razvije proizvod i krene u uvijek neizvjesnu tržišnu utakmicu, ima neprocjenjivu vrijednost. I trenutke zadovoljstva između jedne dobivene i druge tek započete borbe.
Još je nešto neprocjenjivo: imati osjećaj da nemaš gazdu iznad sebe (premda ima više skrivenih ‘gazda‘ nego kad radiš za drugoga). I imati osjećaj da upravljaš svojim vremenom. Da radiš kad hoćeš, a ne radiš kad nećeš. Naravno, i to je slatka iluzija jer rasni poduzetnik radi mnogo više nego da ima radno vrijeme od devet do 17 sati. Ali već je sâm osjećaj da bi mogao biti slobodan rođenima za poduzetništvo dovoljan. Ipak se sve ne svodi na krv, znoj i suze.