U očekivanju danima najavljivanog drugog Vladinog paketa za gospodarstvo pogođeno korona-krizom, užarila se rasprava o plaćama u javnom sektoru.
Bez prevelikog uvoda, evo prijedloga:
Umjesto da se ide u beskonačna prepucavanja s agresivim sindikalnim vođama, poslodavci bi Vladu trebali stisnuti da se uvede kvartalno usklađivanje plaća u javom sektoru s onima u privatnom (realnom) sektoru. Najjednostavnije, ako je masa plaća u gospodarstvu u prvom tromjesečju pala za, na primjer, 20 posto, onda je masa plaća koja se u slijedećem kvartalu smije isplatiti u javnom sektoru također 20 posto manja.
Kad u nekom kvartalu masa plaća u gospodarstvu naraste za 20 posto, slijedeća tri mjeseca masa plaća u javnom sektoru neka slobodno bude 20 posto veća.
I tako iz kvartala u kvartal.
Osim što eliminira rasprave tko koliko zaslužuje, ovakvo rješenje je vrlo, kako se to kaže, inkluzivno. Ako smo svi u istom loncu, onda moramo biti jednaki i u dobru i u zlu. Velika prednost ovakvog indeksiranja je da će cijela nadgradnja životno biti zainteresirana da plaće u poduzećima rastu. Jer, već slijedeći kvartal i oni će imati više kuna na računima.
Pa kad neki izvoznik zatreba neku uslugu od državnog aparata, službenicima će biti jasno da svakim zavlačenjem sprečavaju da konkretna tvrtka zaradi više na svjetskom tržištu i da njezini radnici dobiju veću stimulaciju. Naravno, oni koji ne bi iz zone ugode, naći će stotinu razloga protiv ovog jednostavnog, pravednog i motivirajućeg rješenja.
Većina političara na vlasti ne bi bila oduševljena da mora primijeniti ovakav automatizam. Odmah bi stigla primjedba da bi tako bilo jako teško planirati državne financije. Ma nemojte mi reći! A poduzetnicima i menadžerima je lako svaki mjesec propitivati i mijenjati planove. S digitalizacijom je postalo sasvim jednostavno brzo napraviti efikasnu i fleksibilnu aplikaciju.
A zapravo, glavni razlog protivljenju Vlade bila bi 'zamka' što bi se morala odlučivati kako raspodijeliti dozvoljenu masu plaća. Vlade više vole stalno povećavati masu plaća (financiranu porezima ili zaduživanjem) nego baviti se neugodnom podjelom ograničenog kolača. Ali ako to mogu privatni poslodavci, onda mora i poslodavac zvani država.
Usput, još jedan savjet poslodavcima. Ne smijemo po stoti put nasjedati provokacijama dijela sindikalnih vođa iz javnog sektora. Kad neko od njih krene s uobičajenim nebulozama, nema smisla pjeniti se po društvenim mrežama. To je hrana na kojoj takvi sindikalci upravo žive.
Poslodavci i njihove udruge imaju, kad je riječ o javom sektoru, samo jednog sugovornika - Vladu. Pokazalo se da veći dio sindikalista iz javnog sektora nema želje za kompromisima i sinergijama javnog i privatnog sektora. Pa onda treba stisnuti njihovog poslodavca - Vladu.
To, naravno, nije jednostavan zadatak. Evo i istraživači iz nekad uglednog Instituta za javne financije izlaze s tvrdnjama da smanjenje plaća u javnom sektoru ne bi puno pomoglo, a potrošnja bi zbog toga značajno patila.
Samo nisu izračunali koliko pati ta ista potrošnja ako većina plaća u realnom sektoru padne na minimalac. Ili nulu.